Strah od Balkana

Već sam peti dan osamljeni novinarski lovac na ulicama Washingtona i okolice. Dogovori, intervjui i posjeti lokalnim predizbornim stožerima su posao, pa sam jučer, vozeći se metroom na jedan intervju, zaželjevši se malo brbljanja, počela prisluškivati što ljudi razgovaraju. Dvojica mladića cijelim su putem raspravljala o izborima i politici i o tome kako su im dojadile obje stranke.

Letjeli su argumenti protiv jedne, a za drugu stranku, i obrnuto i na kraju su dečki zaključili da, zapravo, govore gluposti jer bi oni htjeli nešto treće. Polako je to treće dobivalo obličje i sadržaj – bila je to treća stranka koja bi ujedinila ljude koji su dobri i pošteni političari iz jedne i iz druge stranke. Momci su stvari na kraju tako zapleli da sam počela dobivati viziju idealne stranke koja je moguća samo u utopiji ili u raju. Na kraju su zaključili da bi sve bilo lakše da žive u nekoj europskoj zemlji. Okrenula sam se i kazala da iz iskustva znam da ni tamo stvari nisu idealne – momci su zagrizli, ali ja sam morala izaći.

Drugo prisluškivanje “palo” je u japanskom baru iznad zdjelice miso juhe i sušija. Za susjednim stolom događala se prava drama, a glavnu ulogu je igrao mladi par, očito vrlo blizu vjenčanja. Iz zaručnika je progovarao glas razuma i opreza – svojoj je budućoj supruzi kazao kako je u sadašnjoj krizi razumno urediti dvosobnu kućicu u vrtu njegovih roditelja te tamo živjeti, imati skromno, malo vjenčanje i vikend na Floridi umjesto medenog mjeseca.

Djevojka je bila užasnuta i nije mogla vjerovati svojim ušima. Počelo je mučno natezanje u kojem je ona govorila kako želi proživjeti svoj “bračni američki san”, a on je inzistirao da s tim pričekaju dok kriza ne prođe. Posljednji argument prije nego što su potekle suze bio je da ne želi živjeti s njegovim roditeljima kao tamo neki u nekoj zabiti na Balkanu. Nisam se umiješala, no bilo mi je krivo što naš dio svijeta kod ove, zbog financijske krize razočarane zaručnice ima tako lošu reputaciju.