Što su društva činila za žrtve trauma osim dijeljenja mirovina i povlastica

U povodu objavljivanja prijevoda svoje knjige "Naslijeđena sudbina", mađarska psihologinja i psihoterapeutkinja Noémi Orvos-Tóth razgovarala je s novinarkom jednog našeg dnevnog lista, objašnjavajući zašto je napisala knjigu i o čemu se u njoj radi.

Glavna je autoričina teza da se traume mogu prenositi transgeneracijski, ne samo s roditelja na djecu ili s baka i djedova na unučad nego i kroz više generacija, čak od davnina. Demonstrirala je to na vlastitom primjeru: kada se s bebom vratila iz rodilišta, odjednom je osjetila velik strah za sigurnost djeteta. Nikako nije mogla objasniti taj iracionalni strah, pa se dala na proučavanje obiteljske povijesti, odnosno obiteljskih trauma. Već je otprije znala da su mnogi njezini preci izgubili djecu, jer se to u obitelji spominjalo, ali kao faktografski podatak, a ne kao osviještena trauma. Kako su joj bake i djedovi bili živi, razgovarala je s njima o tim gubicima, što je bio svojevrstan oblik psihoterapije jer su prvi put o tome nekome govorili. Tako je zaključila da je njezin strah od gubitka djeteta posljedica trauma koje su doživjeli njezini preci.