Smrt Đorđa Balaševića i emotivne reakcije tolikih ljudi kojima se njegova pjesma urezala u život mogu otvoriti i ovo pitanje: što je nama, zapravo, Dunav?
Hrvatska je jedina država u EU koja je i mediteranska i podunavska, istovremeno vezana uz te dvije velike geografske odrednice Europe i europske kulture, no Hrvatska se prema tom Dunavu odnosi s distancom. Svi smo mi doživjeli svoju “noć kad sam preplivao Dunav” u Balaševićevoj pjesmi, koja se pjevala i u divnim spontanim oproštajima od panonskog mornara na trgovima i ulicama hrvatskih gradova koji su ga obožavali i koji će ga obožavati, ali dobru posvetu velikom dunavskom pjesniku možda ćete učiniti ako posjetite, osjetite i zaista preplivate Dunav.
Dobro ne baš cijelom širinom, ali vukovarska ada je, primjerice, sasvim dovoljna. Pa ipak, tu vukovarsku adu ljeti posjeti manje gostiju iz ostatka Hrvatske nego što se ukupno nađe svih dunavskih motiva u svim Balaševićevim pjesmama. OK, možda ako ne računamo Varaždince koji se svakog ljeta spuštaju čamcima Dravom i Dunavom do mjesta na kojem su se borili za slobodu.
Balašević je, naravno, napisao jednu od najdubljih pjesama o stradanju Vukovara (Čovek sa mesecom u očima), ali u prigodnim člancima u hrvatskim medijima o tome koje je sve hrvatske gradove i sela spominjao u svojim pjesmama kroničarima je promakla ona njegova stara (ne i tekst, izvedba) “Tri vrške u Vukovaru, Dunav pun neba teče”...
Kad se pitamo što nama znači naš Dunav, ne mislimo naravno samo na Vukovar, koji ima posebno mjesto u svijesti nacije. Bilo gdje da odete od Batine do Iloka možete osjetiti to o čemu pjevate kad pjevate o noći kad ste preplivali Dunav. Ali, opet, Michelinova zvjezdica dodijeljena nekom restoranu u Hrvatskoj privući će puno novih gostiju u taj restoran, ali kad se to dogodi nekom hrvatskom restoranu uz Dunav, kao što se dogodilo u Iloku, onda to izostane.
Cijeli Zagreb pojuri prema Istri zbog Michelinove zvjezdice ili filmskog festivala. Ni približno toliko prema Dunavu zbog iste stvari. A Dunav je tu, dio nas, naše kulture i našeg identiteta, ma koliko mu mi kao narod katkad okretali leđa. Teče, itekako teče u Balaševićevim i pjesmama svih drugih pjesnika od Dragutina Tadijanovića do Generala Wooa. Sjetite ga se barem ove godine i spojite te pjesme sa slikom i mirisom.
Jel bude barem jedan dan u godini na ovom, navodno hrvatskom, portalu bez srbovanja? Dosadili ste i Bogu i vragu sa tim vašim zapadnim turčinima, sa vašim blablaševićima, džokovićima, kučićima... Jel u tom mediju ima barem jedna osoba koju je sram zbog tog srbovanja?