Staklena djeca: sustav ne vidi koliki teret nose braća i sestre djece s autizmom, primijeti ih tek ako i ona dobiju neku dijagnozu

U svakoj obitelji u kojoj živi dijete s poremećajem iz spektra autizma, gravitacijska točka svakodnevice prirodno se pomiče prema njegovim potrebama. Ta se pomicanja ne događaju linearno, nego slojevito, višekanalno, i najčešće – šutke. Terapijski rasporedi, promjene rutine, logistički napori, emocionalni pritisci i sustavna nepredvidivost oblikuju obiteljski ekosustav u kojem jedno dijete postaje prioritet, dok drugo – dijete bez dijagnoze – ne postaje manje voljeno, ali postaje manje primijećeno. Riječ je o djeci koja rastu u sjeni intenzivne pažnje posvećene bratu ili sestri s autizmom. Ta djeca nemaju kliničku dijagnozu, ne zauzimaju prostor u sustavu, ne generiraju izvanredne pedagoške, zdravstvene ni socijalne intervencije. No upravo zbog toga njihova emocionalna iskustva ostaju neimenovana, neprepoznata i nezaštićena. Stoga je knjiga "Staklena djeca – Obitelj i autizam u algoritamskom dobu", upravo objavljena u izdanju nakladničke kuće Despot infinitus, velik i važan korak u njihovoj vidljivosti. Istodobno osobno svjedočanstvo, teorijski iskorak i praktični priručnik za stručnjake, nastao iz spoja znanstvene ekspertize i intime.