Srce Bosne ne želi se prepustiti zaboravu

Lipanjska žega nemilosrdno prži sve pod sobom. Dug je put od Zagreba, gotovo četiri stotine kilometara je preda mnom, još i granica – nikad ne znaš koliko ćeš čekati – ponavljam si dok polazim na sve samo ne običan novinarski zadatak. Živjeti u samostanu ili bolje rečeno, doživjeti samostan, provesti ondje nekoliko dana i vratiti se s reportažom. Uzbudljivo, zar ne? Gledam slike, zamišljam scene iz dokumentaraca, svi strogi, zidovi bremeniti poviješću, tišina i stroga pravila. Imam tremu. Oh, koliko sam samo pogriješio u toj procjeni…

Cesta je ravna, vodi me kroz Posavinu, prelazim granicu, jedan entitet, drugi kanton, RS pa Federacija, autocesta nastaje pa nestaje, čuveni koridor VC bori se već desetljećima ne bi li pokorio dolinu rijeke Bosne, ali ne da se Bosna, vijuga baš kao i cesta od Doboja kroz Žepče prema Zenici… Ostavljam dimnjake čuvene željezare dok se opet penjem na autocestu koja me vodi mome odredištu. Silazim u Kaknju, rudarskom gradu, cesta postaje uža, skrećem, još uža… vozim dalje. Naposljetku, kroz tjesnace – sutjeske, između brda stižem u posebnu, Kraljevu Sutjesku. Dolazim do franjevačkog samostana gdje me dočekuje gvardijan fra Bono Tomić. Rođen u nedalekom Kaknju, točnije selu Čatići, život i poslanje vodili su ga cijelom Bosnom, a sada je tu, u svojoj rodnoj župi. “Hajde, ručak se hladi” govori dok već jurimo dugačkim hodnikom i ulazimo u blagovaonicu, kad ono – policija!