Srbija 40 godina živi u paranoidnom nacionalizmu, u strahu od Drugog. Što to donosi njoj, što susjedima?

U kolovozu 2017. srbijanski predsjednik Aleksandar Vučić u svojoj rezidenciji u Beogradu primio je djecu iz Hrvatske. Na susretu je Vučić jednog dječaka upitao za koga navija u sportu, a kad je dječak kao iz topa odgovorio da navija za Rijeku, Vučić nije propustio priliku da mu objasni kako bi on trebao misliti: "Za Rijeku? Tino, moraš naći neki veći i bolji klub da za njega navijaš. Da bude Zvezda ili Partizan, neki malo veći klub od Rijeke. Malo veći od Rijeke, Dinama, Hajduka. Znači, ili Zvezda ili Partizan.'" Upravo ova naizgled bezazlena opaska predsjednika susjedne zemlje dječaku iz Hrvatske, koji je bio jedan od polaznika ljetne škole koji su u Beogradu uz druženje učili o srpskom jeziku, književnosti i kulturi, puno govori o njegovu karakteru, o osjećaju lažne superiornosti i o tome da bi on želio da svi njegovi sunarodnjaci koji žive izvan Srbije slušaju njega i da gledaju samo u Srbiju kao svoju zemlju i da je kao takvu trebaju bespogovorno slušati.