Hrvatski sjever i jug nikad se nisu otvoreno voljeli i uvijek je postojao čitav niz stvari koje će poslužiti kao povod za "sukob". Ona koja je posljednjih dana sve izraženija jest - navijanje za hrvatske rukometaše. Nije ni čudo stoga što na Facebooku počinju nicati grupe poput one "Zagrebe, srami se, ono nije navijanje" ili "Peticija za finale u Splitu".
"Ima vas 3000 više, a kao da ste došli u kazalište," tvrde Splićani tražeći da se finale Svjetskoga rukometnog prvenstva igra u Splitu, umjesto u Zagrebu.
Naime, i prije nego što su se hrvatski rukometaši preselili u zagrebačku Arenu, počelo je nagađanje hoće li Zagreb moći nadmašiti splitsku publiku pod kojom se gotovo urušila tribina.
Nakon prve utakmice u Zagrebu mnogi su bili razočarani - tišinom. Pokazalo se da 3000 ljudi ne znači i glasnije navijanje. "Pošaljite po nas Dalmatince 100 autobusa da dostojno bodrimo Hrvatsku", vape Dalmatinci razočarani što neće vidjeti finale ovog spektakla u Splitu.
Iza Zagreba su dvije odigrane utakmice, a iza hrvatske rukometne reprezentacije dvije zagrebačke pobjede. Iako je istina da je Split bio nešto glasniji, Zagreb nije "za baciti". Uostalom, one prave utakmice tek slijede.
Hrvatski navijači, bili oni u Zagrebu, Splitu ili bilo gdje drugdje, zasigurno neće dopustiti da (polu)finale protekne - tiho. Zagreb samo treba vremena. (NaM)