Socijalistička Republika Hrvatska bila je jednako suverena kao sadašnja Republika Hrvatska koja još uvijek nije postala državom

Biti međunarodno priznat ni u kom slučaju ne znači postojanje države, a još manje znači samostalnost i suverenost. Hrvatska država nikada do kraja nije strukturirana u kategorijama koje znače državu; umjesto profesionalizma i shvaćanja administracije kao servisne obaveze u efikasnom izvršavanju potrebnih poslova na dobrobit zajednice, pretvorena je u stranačko-interesni kartel sa snažnom dozom primitivnog religijsko-nacionalnog kvazisadržaja i žrtvoslovnog poimanja alibija svoje nemoći unutar nadmoćnih globalnih igara. Doduše, hrvatska država imala je i tu nesreću da je pokušavala nastajati u vremenu u kojem nije bilo posve jasno znači li globalizacija dokidanje starodržavnih definicija ili je to tek etapa u ponovnom buđenju ultrasuverenističkog anakronizma koje se ponekad i neće toliko zasnivati na nacionalnom ekskluzivitetu koliko na vjerskom, u našem slučaju, katoličkom nacionalizmu. Pomanjkanje sadržaja potvrdilo je Varoufakisovu tezu da u takvim slučajevima "pod pritiskom suvremenih iskušenja izmišljaju se stari strahovi" pa mi 30 i nešto godina navodne suverenosti živimo u neprekidnim strahovima što su nas ogorčili do stupnja u kojem se izbruh nekontroliranog nasilja očekuje kao konačno olakšanje. Izlazak iz Jugoslavije za prosječno poimanje održavotvorenja nacije u nestajanju je sam po sebi bio ujedno i kraj rada na vlastitoj državi. Monolitizam jednopartijstva koje je na okupu držalo višenacionalnu zajednicu koju su svi naši narodi toliko željeli, kako nas se učilo, a s kojom na kraju, kako se pokazalo, nitko nije bio zadovoljan, preslikan je i minimizirani okvir ovovremene republike koja je iz svog naziva izbacila socijalizam, ali nije imala hrabrosti imenovati se Kapitalističkom Republikom Hrvatskom.