Slobodana Matić Kovač: Život i nerazriješen slučaj portretirane portretistice

Galerija Kranjčar u dvorištu je, na adresi Kaptol 26. Prizemna građevina, koja je prethodno mogla biti skladište ili magaza nekog dućana, vinarije, kolonijala, adaptirana je u vrlo lijep izložbeni prostor, kojim gospodari gospođa Elvira. Jedno od onih mjesta, kakvih i nema tako malo kao što nam se u očaju učini, na kojima živi i preporađa se duh grada. U subotu, 2. rujna, u podnevni sat, otvorena je tamo, u okviru Festivala svjetske književnosti, i sljedećih šest dana potrajala, izložba Slobodane Matić Kovač, nedužnog i neutralnog naziva “Portreti književnika”. A mogla je biti i nekako drukčije nazvana: Kovač i svi njegovi, Kovač i društvo, Kovač i mala povijest umjetnosti i književnosti… Jer on je tu glavna figura, pojavljuje se na gotovo svakoj slici, likom i figurom, književnim ili životnim motivom. Blagim pogledom kojim izvan slike prati ono što se na slici zbiva. Uostalom, sva ova ulja (i jedini pastel), od prvih iz 1976., kada je slikarici bilo dvadeset i devet, do posljednjih iz 2010., nastala su za Kovačeva života. Na slikama iz 1976., pseudorenesansnom, uznemirujuće začudnom “Portretu s orahom”, te na “Sretnom pastiru”, istočnohercegovačkom aktu s janjetom za vratom, Mirko je Kovač, u to vrijeme tridesetosmogodišnjak. Slike iz 2010. portreti su prijatelja njegova života, Mire Glavurtića i Filipa Davida. A tako i sve ono između može se podvesti pod natpis: Kovač i svi njegovi.