One ne kažu da nose narodnu nošnju. Kažu: "Ovako se oduvijek odijevam." Podsuknje vežu uzicama, kosu pletu u pletenice, maramu pažljivo slažu preko glave. Tehnika je ostala gotovo ista kao nekad, ali za njih to nije kostim, nego svakodnevica. U toj tihoj postojanosti skriva se priča o slavonskim bakama – ženama koje baštinu ne izlažu, nego je žive.
Ne zovu to nošnjom
Upravo toj svakodnevici posvećena je izložba "Rađanje Šokice", rezultat dvogodišnjeg terenskog istraživanja etnologinje Marija Gačić. U suradnji sa sociologinjom i umjetnicom Sonyom Darrow obišla je slavonska sela i razgovarala sa 17 žena starije životne dobi, bilježeći njihove životne priče i odjevne prakse. Fokus nije bio na folkloru kao scenskom prikazu, nego na onome što se događa iza kućnih vrata, u dvorištima, kuhinjama i na klupama ispred kuća.
Ideja projekta bila je interdisciplinarnim pristupom istražiti i dokumentirati fenomen tradicijskog odijevanja Šokica u Slavoniji. No izložba je učinila više od dokumentiranja: otvorila je prostor da se o tim ženama govori kao o nositeljicama znanja, iskustva i identiteta. Njihova odjeća nije relikt prošlosti, nego produžetak osobnosti. Iz te priče organski je izrasla i slikovnica "Baka Katica – kreatorica", nadahnuta stvarnim likom – autoričinom bakom, jednom od sudionica istraživanja. Iako su izložba i knjiga nastale neovisno, spojile su se u zajedničku poruku: baština nije nešto što stoji u vitrini, nego tradicija koja živi.
– Odrasla sam u obitelji u kojoj je naglasak uvijek bio na baštini i tradiciji. To me prirodno odvelo na studij etnologije i kulturne antropologije – govori Gačić. Uz etnologiju je završila i kroatistiku iako se nikada nije vidjela u učionici. Pisanje je, kaže, oduvijek bilo njezin prostor izražavanja. Prekretnicu u životu donijela je teška bolest. Nakon što je prije pet godina preboljela karcinom, mnoge je stvari počela gledati drukčije. Stihovi koje je godinama nosila u sebi napokon su dobili oblik. Kada se zdravlje njezine bake pogoršalo, odluka je bila jasna – prva slikovnica bit će posvećena upravo njoj.
– Ilustracije su nastale prema fotografijama koje sam snimala tijekom posljednjih desetak godina, pri svakom posjetu baki. Tekst je pisan u stihu jer su takve priče najljepše za čitanje djeci navečer. Najteži korak bio je skupiti dovoljno hrabrosti i sve ukoričiti – dodaje. Slikovnica je istodobno književni, odgojni i kulturni tekst. Ona nije važna samo za djecu. Roditelje vraća u vlastito djetinjstvo, a bakama daje vidljivost i priznanje. U slavonskom kontekstu baka nije samo članica obitelji – ona je čuvarica jezika, običaja, recepata, obiteljskih anegdota i tihih pravila zajednice.
"Rađanje Šokice" i "Baka Katica – kreatorica" zajedno ispisuju priču o ženama koje su desetljećima bile samozatajne, a zapravo su bile stupovi kuća i sela. Njihove marame i podsuknje nisu samo komadi tkanine nego i slojevi sjećanja. U vremenu brzih promjena one podsjećaju da identitet ne nastaje preko noći – on se tka, veže i prenosi, generaciju po generaciju.
Baka kao inspiracija
U razgovorima koje je vodila po slavonskim selima, Gačić je shvatila da se iza jednostavne rečenice "tako sam navikla" krije cijeli svjetonazor. Te žene ne odijevaju se tradicijski zato što žele poslati poruku, nego zato što im je to prirodno stanje stvari. Njihove ruke pamte pokrete vezanja podsuknje, slaganja marame i preplitanja kose jednako kao što pamte miješenje kruha ili rad u vrtu. U tom ponavljanju nema folklorne teatralnosti, nego dostojanstvene dosljednosti.
Zanimljivo je i to da mnoge od njih jasno razlikuju "narodnu nošnju" od svoje svakodnevne odjeće. Nošnja je, kažu, za pozornicu, za smotre i blagdane. Ovo što nose dio je njihova identiteta, intime i osobnoga kontinuiteta. Upravo ta razlika bila je jedan od ključnih uvida istraživanja – baština nije samo ono što pokazujemo drugima nego i ono što živimo kada nas nitko ne promatra. Time slavonske bake postaju mnogo više od sentimentalne slike prošlosti. One su aktivne sudionice sadašnjosti, tihi korektiv zaboravu i dokaz da tradicija nije suprotnost modernosti, nego njezin temelj. Možda je upravo to najvažnija poruka ove priče: baština nije prošlost. Ona je baka koja ujutro veže maramu, mijesi kruh, dočekuje unuke i – bez velike buke – čuva svijet kakav poznajemo.