Kolumna

Sećanje devojčice na detinjstvo kada su volšebne komšije nosili veknu hleba pod miškom

Sećanje devojčice na detinjstvo kada su volšebne komšije nosili veknu hleba pod miškom
02.06.2019.
u 17:12
Što sa pejdžvjuerima, kaverima, pejdžsetovima, editorijalima, stricstajlovima, mejkoverima, brendovima, fešnguruima?
Pogledaj originalni članak

Je li vas iznervirao naslov koji ste upravo pročitali? Zato što je napisan na srpskom? Ne bojte se, jezični unitarizam nije namjera ovog teksta. Hrvatski je prelijep jezik da mu treba ispomoć.

Uostalom, unutar našeg materinjeg imamo ionako dovoljno turcizama, germanizama, talijanizama, hungarizama, anglizama i latinizama da više i ne znademo koje su sve komponente pomagale pri formiranju našeg jezičnog standarda. Kao što ne znademo koliko točno licemjera danas navodno govori ovim jezikom, zaogrnuti u nacionalnu kabanicu instrumentaliziraju tako živi organizam za potpuno nekrofilske interese.

U redu, srbizmi će nam smetati, osim kad predsjedničin dragi susjed nosi veknu kruha ispod ruke (uz malu napomenu da je i vekna u srpski stigla iz njemačkog), ali što je s hejterima, čilanjima, gejmerima, influencerima? Što je sa spojlanjem, rendomom, blogerima? Što je sa strimanjima, šeranjima, lajkanjima, hajperima? Što sa pejdžvjuerima, pejdžsetovima, kaverima, editorijalima, stricstajlovima, mejkoverima, brendovima, fešnguruima, vojsevima?

Prema Eshilu, najgore zlo je izmišljena riječ. Ne znam zašto se nitko od brižnih čuvara hrvatskog kulturnog stava ne javlja u situacijama kada se unose ovi zloćudni virusi novokovanica koje ne samo da su besmislene, nego su neizrecivo ogavno pomodne.

E, ali da odlučim, kobajagi, da napišem kako će na hiljade sekapersi i secikesa arlaukati ako krenem da taze upotrebim ekavicu, kako će da mi vade džigericu i sitna crevca, a sve u nameri da zazivajući askurđele odbrane čukundedsko nasleđe kako u otadžbini tako i u rasejanju, zbog tih reči mogla bi da se podigne prava vejavica koja će da me oduva.

Zbog dvostrukih kriterijuma, vidim smeraju nešto. I u tim dvostrukim kriterijima, u toj primitivnoj laži da smo zabrinuti za hrvatski jezik koji u cijelom svijetu izgleda ugrožava i gadi isključivo srpski, puštamo neologizme u svoj svakodnevni govor na onaj isti pokondireni način na koji smo se obračunavali sa srpskim jezikom.

Djeca ne mogu učiti hrvatski jezik od svojih roditelja jer ga ni oni ne znaju kad bar polovica stanovništva nije u stanju izgovoriti sve samoglasnike. Ne mogu ga naučiti ni u školi, ne zato što ga profesori hrvatskog ne bi željeli približiti novim generacijama, nego zato što materinski jezik dobiva status trećerazrednog predmeta, gotovo arhaizma.

Ne mogu ga učiti ni u knjigama kad više nitko ne čita, jer kada se spomenu knjige i lektira uz njih se uglavnom veže pojam rasterećenja i nepotrebnosti. Ne mogu ga učiti ni na internetu jer upravo tu i jest epicentar pomodarske agresivnosti plasiranja gotovo onomatopejsko-klikabilnih fraza kojima hvatamo korak s materijaliziranim primitivizmom i prostaklukom.

No, primitivizam je doveo do nagrizanja hrvatskog, do selektivnog jezičnog kanibalizma u kojem ono što se ne dopušta jednom, dozvoljeno je svima ostalima. Primitivizam i jest primitivan kad sve shvaća jednoznačno, osobno i ovjenčano silom. On ima BMW, kroz prozor auta trese pepel cigarete i baca čikove, vozi kako mu se prohtije pijan, ne daje žmigavce, stvarnost tumači simplificiranošću svojih neznanja, rođački je umrežen kroz sustav stvoren za njega, gazi djecu...

Ona je ministrica, ne kontrolira dokumente, pomanjkanje osobnog značaja i snage karaktera nadomješta robnim markama, državu podređuje rodbini i prijateljima, može se pogledati u ogledalo, a da ono ne prepukne od bijesa, gazi djecu... On je ministar, nosi samo špic-cipele, toliko radikalne da ih po njima mogu identificirati tajne službe, ignorira afere koje producira, ne zna ni definiciju imovine niti kako joj se određuju gabariti, ali se svejedno bavi poljoprivrednim zemljištem i europskim novcima....

Moglo bi se tako unedogled, ali čemu? Društvo stenje pod naletima nasilnika, a kada primitivizam postavlja standarde lijepog ponašanja onda nema mjesta čuđenju što se obrušava upravo na ono najfragilnije, a to su razum, jezik i argumenti. Svijet s kojim imamo posla je najžešće udario na ta tri nosiva stupa dostojanstvenog postojanja, ostavljajući iza sebe potpuni kaos vrijednosti.

Prosječan i odgovoran čovjek više ne zna što je stvarnost, a što nacionalna matrica prihvatljivosti, čemu presudno pridonosi i stav da i ne moraš znati hrvatski samo je bitno da hrvatski apsolutno nije srpski. Sve ostale varijante su dozvoljene, sva ostala preuzimanja i sinegrijske implementacije (ha!) su preporučljive, svi ti nadobudni, fašistoidni, korporativni babuni koji utjelovljuju boljševičke komesare i lažne mesije pa vam nameću ne samo što ćete, nego i kako ćete govoriti, sve vas to dovodi do pomanjkanja samosvijesti o tome tko ste, što ste, što morate biti da bi vas uopće bilo.

Vaše postojanje danas je puka pretpostavka dematerijalizirana u sumnji jesu li vaši životi uopće vaši i živite li ih prema svom planu i želji ili prema inerciji nevidljivih sila.

Odgovori na sumnje, dileme, na razdiranja skriveni su u jeziku. Što je on oskudniji, hermetičniji, nerazgovjetniji, eshatološkiji to će i vaša razmišljanja o položaju u kojem ste se našli biti jalovija. Bit će istovremeno i manje subverzivna, ali kao što je to davno bilo rečeno – „svaka prijetnja slobodi čovjekovoj uvijek i najprije i počinje u jeziku“. Jer, katolička nacijo, u početku navodno bijaše riječ...     

Ključne riječi
Pogledajte na vecernji.hr