Saborska većina nužna za veliku koaliciju donijela bi proračune s najvećim deficitima u povijesti

Voljeli elementarnu matematiku ili ne, na kraju morate kvantificirati sve silne političke i ekonomske ideje, programe, reforme. Inače nemaju smisla. Proračun je onaj formalni zakonski okvir koji objedinjuje sve politike, sve reforme. Tek kada vidimo desetak (ne više) ključnih proračunskih stavki, moći ćemo nešto suvislo reći o kvaliteti učinjenog posla u postupku pregovora za formiranje Vlade i Sabora.

Do danas nismo vidjeli ništa konkretno. Koliki se planiraju rashodi proračuna, nakon plaćenih kamata na javni dug? Koliki se planiraju tekući prihodi? Koliki će biti deficit? Kako ga se misli financirati? Zaduživanjem? Prodajom imovine? Koje nam obveze proizlaze kroz proceduru prekomjernog deficita? Ozbiljan koalicijski sporazum mora imati konkretne brojke za ove stavke. Za iduće četiri godine. Reforma svih reformi, ili majka svih reformi upravo je projekcija glavnih proračunskih stavki. Ako nje nema, sporazum se pretvara u bezvrijedan popis dobrih želja. Svi mi želimo dobro sebi i drugima. Problem je kada moramo konkretizirati vlastiti doprinos i žrtvu. Vlastiti, ne onog drugog. Most inzistira na ultravelikoj koaliciji „reformskih snaga". Tvrdi da samo takva koalicija sa samo pet do šest zastupnika u oporbi može provesti reforme o kojima ovisi budućnost države. I naroda. Na prvi pogled zvuči logično. No samo na prvi pogled. Može se, naime, dogoditi da takva koalicija postane ili se transformira u najskuplju vladu i sabor u povijesti. Punih 145 zastupnika brani proračun, samo njih šest ga kritizira.

Bolji poznavatelji javnih financija i političke ekonomije parlamentarnih demokracija dobro znaju što znače engleske kovanice „logrolling" i „pork barell". Prva označava shemu u kojoj zastupnici različitih frakcija svoje projekte u proračunu dobivaju tako da podrže i projekte onih drugih. Ako ti podržiš moju cestu, ja ću podržati tvoj most. Ili tvog kandidata za neko visoko mjesto u državnoj strukturi. Druga kovanica, nastala još u doba američkoga građanskog rata, označava slučajeve projekata s izrazito lokalnim koristima koji se financiraju novcem državnog proračuna. U nas se to nekada zvalo i „spuštanje novca". Naravno, protučinidba se sastoji u davanju glasa. Ovih smo dana imali priliku slušati samo dio naših konkretnih primjera. Veći dio dogovara se bez znanja javnosti.

Naivno je stoga vjerovati da neka saborska većina 145 od 151 može izglasovati uravnotežen proračun uz istodobno smanjenje poreznog opterećenja. To bi značilo da se rashode mora smanjiti još i više od prihoda proračuna. Upravo obrnuto, takva većina donijet će proračune s najvećim deficitima u povijesti. To je sto posto sigurno. Sve ostalo su priče za malu djecu.

Upravo zbog toga sigurno nećemo dočekati pregovore i usuglašene stavove o spomenutih desetak veličina u četverogodišnjem razdoblju. Saborska većina raspala bi se u desetke frakcija i strančica za koje nitko nikada nije glasovao. A upravo konkretne brojke i terminski plan za zaustavljanje rasta javnog duga predstavljaju najvažniju od svih reformi. Bez tog jednostavnog makroekonomskog ograničenja, nikada se neće pristupiti ozbiljnim reformama. Neozbiljne će se ograničiti na otrcane tri fraze – sektor je zapostavljen (ili, županija je zapostavljena), sektor je od strateškog značaja, sektor treba dobiti više novca. Odakle? Iz proračuna, naravno. To što proračun ima novca za puku jednu trećinu obećanih i traženih projekata, naše vrle političare, ali jadne matematičare, uopće ne zabrinjava.

Zamislite sada nekog budućeg ministra financija iz redova stručnjaka (znači, po definiciji, političkog pikzibnera) kako predlaže štedljiv proračun i brani ga u Saboru. Nemojte me nasmijavati... Onih 145 će predložiti 535 amandmana za povećanje rashoda, a preostalih 6 zastupnika barem 20 takvih. Razvaljivanje deficita je blag izraz za ishod te „borbe". Jedini način da se izbjegne takav scenarij je konkretan kvantificiran proračun kao preduvjet sklapanja sveopćeg sporazuma. Proračun kakav je Tsipras morao braniti u grčkom parlamentu bez obzira na to što mu se gadio, kao i građanima. Ako se to ne može napraviti, treba prestati s pričama o ozbiljnim namjerama s reformama. I odmah potražiti podršku građana na prijevremenim izborima. Ovaj put sa štedljivim proračunom u brojkama umjesto u bajkama.

>> Izbori su dan prije onog dana kad se vraćamo u stvarnost

>> Most ucjenjuje, drži sve u šaci, a nema program reformi