S više ljubavi u sretnije djetinjstvo

Dođi, ljubavi! Jesi li danas bila dobra? Ajde, ljubavi, evo puse, dođi, vani je jako hladno... – govorila je nježno Azra Nedimović grleći sedmogodišnju, plavokosu djevojčicu.

 – Dođi, dođi da te obrišem, moraš biti lijepa kad te striček slika - objašnjavala je brišući ruke i lice djeteta s kojim se već dvije godine intenzivno druži najmanje dva puta na tjedan po dva-tri sata.

Iako je nije rodila, nego je Nina slučajno došla u njezin život, iako nema uvjeta da je udomi ili posvoji, voli je, kaže, kao da je njezino dijete. Tridesetpetogodišnja Azra je zaposlena, nema, kaže, “riješeno stambeno pitanje”, nema svoje djece, a ljubav i toplinu koju nosi u svojem srcu dijeli s djevojčicom kojoj je nježnost i ljubav potrebnija od svega drugog.

– Od kolegice na tečaju talijanskog jezika doznala sam da onaj tko hoće može volontirati u Dječjem domu “Vladimir Nazor”. To me zainteresiralo, prijavila sam se i nakon određene procedure počela sam se družiti s Ninom. Nemam svoje djece, a djecu obožavam i prije prvog susreta s njom bila sam jako uzbuđena. Onda je počelo upoznavanje, najprije tu u igraonici, pa na dvorištu u krugu doma...

Polako je stjecala povjerenje i sigurnost da ću doći, bez obzira na sve. U početku nije bilo tako, bojala se hoću li se ponovno pojaviti. Kad me jednom nije bilo tjedan dana, povukla se u sebe, malo me ignorirala. Dolazim joj dva puta tjedno,  a u kojem tjednu i tri puta. Kad je toplo, idemo u šetnju, vozimo se tramvajem ili vlakom, što obožava, gledamo golubove, nekada češljamo barbike, učimo slova – priča Azra. Nina pozorno sluša, tu i tamo, kad je nešto pita, promrmlja “da” ili samo kimne glavom.

– Jako je inteligentna, sve kuži, zna reći što želi, pokazati emocije, ljutnju, veselje, ali govoriti joj se baš i ne da. Sada je već malo bolje, napredovala je, i to me jako veseli – dodaje Azra. Nini je za rođendan naručila klauna, a da je malena u tome uživala, pokazivala je svakom svojom gestom. – Veselje joj se vidjelo u očima – kaže Azra, gledajući djevojčicu uz koju se jako vezala i s kojom bi željela ostati u kontaktu gdje god i s kim god živjela.

– Sada znam da uz to dijete želim biti kad god joj nešto bude trebalo. Želim da me kao tinejdžerica nazove i kaže: Azra, želim razgovarati: Hoćeš li mi pomoći riješiti problem? Hoćeš mi dati novaca? Želim da zna da može računati na mene uvijek kada god joj budem trebala. U meni ima i imat će nekoga tko je jako i bezuvjetno voli - ističe.

I na ovaj Božić, kao i prošlih, posjetit će Ninu, razveseliti je slasticom, čipsom ili nekom drugom sitnicom. Toga dana djevojčici koja odrasta u domu, umjesto u toploj obitelji, pružit će pažnju i ljubav, kojom je nesebično okružuje već dvije godine. A da je ljubav obostrana, potvrđuje Ninino tiho “Volim Azru, volim je malo, puno i puno...”

Značenje volonterskog rada u Dječjem domu “Vladimir Nazor” ističe i njegova ravnateljica jasna Čurković Kelava.

– Volonteri pružaju djeci ono što u instituciji ne mogu dobiti onoliko koliko ima treba – ljubav, pažnju, nježnost, toplinu. Za dijete je to neprocjenjivo. Organizirano kod nas rade već desetak godina, iako smo ih imali i prije toga. Djeca u domu imaju dobar standard, ali im uz to treba i snažna emocionalna potpora. To dobiju od volontera - kaže ravnateljica.

Da su u dijeljenju ljubavi volonteri nesebični, potvrđuje i 20-godišnja studentica psihologije Iva Gospodnetić. Ona se sa “svojom” Bebom, kojoj je godina i pol, viđa tri puta tjedno po dva-tri sata.

– Nismo dugo zajedno, tek mjesec dana, ali u tom kratkom razdoblju jako smo se vezale. Prvi susret protekao je u upoznavanju, ispipavanju terena, uspostavljanju povjerenja, a sad smo već prijateljice. Zna ponekad plakati kada odlazim, a primijetila sam i da je naučila neke nove riječi, da ih pokušava izgovoriti. Osjećam da joj više nisam jedna od teta nego da me prepoznaje kao osobu koja ne dolazi bilo kome nego baš njoj. Svi su mi kad sam se počela družiti s Bebom govorili: Nemoj se vezati! Što ako ne budeš mogla redovito dolaziti k njoj? Ako je netko uzme, udomi ili posvoji, bit će ti teško... 

Normalno da sam se vezala za nju, pa dijete ne bi imalo ništa kada bi prema njoj bila hladna. Najviše što joj mogu dati, to je ljubav! Drago mi je što je moji dolasci čine sretnom, što joj mogu pomoći, uljepšati joj dan, što će joj možda zbog nekih sitnica koje joj napravim sjećanje na djetinjstvo biti barem malo ljepše - priča Iva. U odluci da volontira u dječjem domu imala je potporu cijele obitelji.

– Tata je rekao: Bravo, kćeri, samo daj! Divna je stvar kad nekome možeš pružiti ljubav, dati dio onog što si ti dobila od nas u obitelji – pohvalila se Iva. Inače, živi s mamom, tatom, sestrom i dva psa. Bebu još nije vodila kući jer  ne zna bi li to njoj više štetilo nego koristilo.

– Družit ćemo se dok god ona bude u domu. Ja želim da se ona udomi ili posvoji, bilo bi mi  drago da nađe novu obitelj u kojoj bi joj bilo dobro, da ima mamu i tatu. I rado bih i tada ostala s njom u kontaktu, pričuvala je kada zatreba, igrala se s njom, posjećivala je. Željela bih znati što će se s njom događati u životu jer ona je moja mala prijateljica – kaže Iva.

I ovog Božića nekoliko sati provest će s Bebom, koja je  premala da bi shvatila značenje blagdana. – Dobit će čokoladicu ili neku drugu slasticu, možda igračku, ali sigurna sam da će joj najviše značiti to što ću biti s njom, držati je na rukama, što će moći “razgovarati” sa mnom, sjediti mi u krilu - veseli se Iva.