Kijev posljednjih tjedana živi u ritmu gotovo neprekidnih ruskih napada dronovima. Uzbune traju satima, škole nastavu sele u skloništa, javni prijevoz se zaustavlja, a roditelji svakodnevno odlučuju smiju li djeca u vrtić, na nastavu ili uopće izaći iz kuće. Prema pisanju Kyiv Posta, val napada traje od 27. kolovoza, uz tek kratku stanku 6. i 7. rujna. Rusija je tijekom tog razdoblja prema Kijevu slala valove dronova i tijekom dana i tijekom noći, uključujući brže modele na mlazni pogon te veće bespilotne letjelice Geran-4 i Geran-5, uz učestale balističke napade.
Za stanovnike Kijeva posljedica nije samo opasnost od izravnog napada. Rat se sve više uvlači u najobičnije dijelove svakodnevnog života. Tijekom zračnih uzbuna zaustavlja se promet podzemne željeznice preko Dnjepra, mostovi se zatvaraju, škole sele učenike u skloništa, a vrtići malu djecu odvode u podrume. Zatvaraju se trgovine i kina, prekidaju rad javnih ustanova, kasne dostave, a radnici i tvrtke pokušavaju organizirati posao između novih uzbuna.
Viola, koja u Kijevu živi s devetogodišnjom kćeri Oleksandrom, za Kyiv Post kaže da tijekom dana može biti i desetak zračnih uzbuna. Njezin suprug je u vojsci na jugu Ukrajine, a kći je u rujnu krenula u četvrti razred. Iako joj nije lako znati da dijete velik dio školskog dana provodi u skloništu, Viola kaže da joj je ondje ipak sigurnije nego na prvom katu stambene zgrade. Obitelj prije svakog izlaska provjerava vijesti i kretanje dronova. Ako nema prijetnje njihovom području, odlaze u školu, trgovinu ili poštu.
Problem nastaje kada uzbuna počne dok su već vani. Nedavno su se Viola i kći vraćale iz škole kada je dobila informaciju da dron Shahed ulazi u njihovo područje. Bile su u blizini autopraonice, garaža i velikog trgovačkog centra, ali bez pouzdanog skloništa u neposrednoj blizini. Požurile su prema kući, osluškujući dron i tražeći mjesto gdje bi se mogle skloniti ako počne djelovati protuzračna obrana. „Tako živimo svaki dan“, rekla je.
U stanu je uvijek spreman ruksak za hitne situacije s dokumentima, lijekovima, maskama, svjetiljkom, hranom i vodom. Obitelj drži napunjene baterije i uređaje za rezervno napajanje, a u blizini su i cipele za slučaj brze evakuacije. Pripremljeni su čak i transporteri za mačke. Za 15-godišnju Mariju najveći je problem škola. Sklonište u njezinoj školi malo je i prenatrpano, a uvjeti nisu ugodni. „Svi viču i ne možete čuti učitelja“, opisala je nastavu tijekom uzbune. U skloništu je, kaže, vruće i slabo se prozračuje, a učenici ondje ponekad provode dva sata ili više. Prošle godine u skloništu čak nije bilo ni zahoda, već samo kanta i zastor. Nastava je sada organizirana kombinirano – jedan tjedan učenici su u školi, drugi rade na daljinu. Tijekom online nastave mogu nastaviti raditi dok je razina opasnosti niža, no kada se opasnost poveća, nastava se prekida.
Slična je situacija i u vrtićima. Liubov, 34-godišnja profesorica engleskog jezika i majka četverogodišnje djevojčice, kaže da joj je kći posljednja tri tjedna gotovo stalno kod kuće. Kada djeca odu u vrtić, mogu gotovo cijeli dan provesti u skloništu. „Mi kao roditelji i dalje osjećamo krivnju što je cijeli dan tamo“, rekla je. I ona i suprug rade od kuće pa izmjenjuju brigu o djetetu i posao. Pokušavaju svaki dan izaći s kćeri, ali ne udaljavaju se od kuće kako bi se mogli brzo vratiti ako počne veći napad.
Anastasia, 31, kćer je također povukla iz vrtića. U njezinu vrtiću nema odgovarajućeg skloništa pa djeca tijekom uzbuna moraju prijeći cestu do podruma stambene zgrade. Kada su ondje počeli provoditi četiri ili pet sati, odlučila je djevojčicu ostaviti kod kuće. Time je, međutim, nastao novi problem jer Anastasia radi puno radno vrijeme. „Biti s djetetom 24 sata dnevno i istodobno zadržati funkcionalnost i učinkovitost na poslu iznimno je teško“, rekla je. „Za sada sam, hvala Bogu, uspjela. Ali već osjećam da ostajem bez snage.“ Kaže da su se i najobičnije aktivnosti pretvorile u planiranje. Odlazak u trgovinu ili trgovački centar više nije jednostavan, a zbog napada na logističku infrastrukturu čak i preuzimanje paketa zahtijeva razmišljanje o tome kada i kamo otići. „Prisiljeni ste sjediti između četiri zida, gledati jedni druge i čekati da sve ovo završi“, rekla je.
A upravo je neizvjesnost ono što najviše iscrpljuje stanovnike Kijeva. Za 32-godišnju Mariiju učestali napadi na kraju su značili odluku o preseljenju dijela obitelji. Njezina se obitelj preselila iz Kijeva u Užgorod, gdje su pronašli stan. U Kijevu su ostavili svoj stan i žele se vratiti, ali smatraju da trenutačno nije sigurno ondje odgajati malo dijete. „Sada je polovica moje obitelji postala izbjeglicama“, rekla je. Njezina majka i mlađi brat nakon početka ruske invazije otišli su u Njemačku, a sada je još dio obitelji napustio Kijev.
Istodobno, napadi sve više utječu i na fakultete, kulturne ustanove i gospodarstvo. Jedan od napada početkom rujna pogodio je područje Nacionalnog sveučilišta za prehrambene tehnologije dok je trajala nastava. Oko 160 studenata i zaposlenika bilo je u skloništu i nitko nije ozlijeđen. Neka su sveučilišta zbog učestalih napada počela prebacivati nastavu online. Muzeji i kazališta također se suočavaju s problemom čestih prekida programa. Kijev se ipak ne zaustavlja potpuno. Ljudi rade, djeca pohađaju nastavu, trgovine rade kada mogu, a kulturni događaji se održavaju. No svakodnevica više nema nekadašnji ritam. Stanovnici su se tijekom rata naučili sklanjati kada se oglase sirene i čekati da opasnost prođe. Sada, piše Kyiv Post, problem više nije samo kako preživjeti jednu noć napada, nego kako živjeti kada sljedeća uzbuna može početi bilo kada – i kada nitko ne zna kada će taj ritam prestati.