Reportaža iz Konga: Djeca često završe u paravojnim skupinama

Sitne ruke poput brzih riba šuljaju se i napokon dolaze do vašeg tijela, a prsti, kao oštri zubi amazonske piranje trgaju vašu odjeću. Ne snalazite se. Okrećete se, mlatarate rukama, ali ne pogađate nikog. U isto vrijeme vaša odjeća biva rastrgana i razvučena, vaši džepovi pokidani. Sve traje možda pet sekundi, nedovoljno da uopće shvatite što se događa jer niste to očekivali, ta došli ste do male daščare koju mi zovemo kioskom kupiti cigarete.

Ulica je do maločas bila prazna i tek se mogao čuti udaljeni žamor iz nečijeg dvorišta u susjedstvu. Ništa zbog čega bi se trebalo zabrinjavati: ljudi se druže i razgovaraju. Ali tek što ste iz džepa izvadili novac kako biste platili kutiju, u trenutku kad ste bili najranjiviji, kao iz podzemnih kanala odjednom su se stvorili oko vas. Desetak dječaka koje u početku niste ni prepoznali kao takve. Krenuli su po već smišljenom planu po vaše vrijednosti. To može biti novac, ali neće se zadovoljiti malom svotom, znaju da baš nitko nije toliko lud da šeće s debelim novčanikom u ovo doba. Novac se ovdje uvijek drži u džepovima i to po više njih, možda i u nekom pretincu u obući ili u gaćama. Tih nekoliko dolara, ako do njih i dođu, neće trajati dugo, ali ono što će im svakako pružiti veće zadovoljstvo je pametni telefon koji se većini ljudi nalazi nadohvat ruke.