Nakon što je nekome palo na pamet da bi penzioniranog JNA generala Vladimira Trifunovića trebalo proglasiti počasnim građaninom Varaždina, sada je njegovu ratnom drugu, generalu i penzioneru Andriji Rašeti palo na pamet da obnovi zahtjev za hrvatsku domovnicu. Dok se o Trifunoviću dvoji proglasiti ga narodnim herojem ili mu suditi, Rašeta u Beogradu smjerno čeka hoće li dobiti domovnicu. Istodobno, u Zagrebu saborski zastupnik Milorad Pupovac za dio nekadašnjih njihovih vojnika, a danas penzionera, od države za penzije očekuje milijardu eura!
Ako se za generala Trifunovića dokaže da je "spasio Varaždin" i on bi, premda nije rođen u Hrvatskoj, mogao zatražiti hrvatsku domovnicu. General Rašeta, koji je iz Hrvatske s vojnim konvojima put Srbije odvukao sve što je mogao, a što nije, naredio da se uništi, sada se dosjetio da bi htio i državljanstvo države protiv koje je poduzeo sve da nestane. A da je mogao, vjerojatno bi poduzeo i sve, kada je već nastala, da je nema.
Za razliku od Trifunovića, kojega zbog predaje Varaždinskog korpusa, zbog gubitka tenkova i topova, generalsko-čaršijsko-krajiška klika sumnjiči kao nacionalnog izdajnika, Rašeta i dalje slovi za "pravog oficira". Valjda već i sam uvjeren u takvu svoju slik, Rašeta se doima kao "nevin u ludnici", kao onaj koji je samoga sebe izuzeo od svake krivnje i od svake odgovornosti. Pa čak i za tragični kraj Gordana Lederera na kojega će nas trajno podsjećati njegova dirljivo romantična "Banijska praskozorja" ostavljenog da umre na brdu Čukur ponad Hrvatske Kostajnice.
Među onima kojima su nakon "proglašenja Krajine" u njoj ostali bilo je i penzionera, za koje danas Pupovac traži "povrat duga". Jedni su ostali silom prilika, a drugi s veseljem i drage volje. Dio ovih drugih se nakon iredentističke okupacije, što su je proveli regruti i rezervisti Anrije Rašete i dobrovoljci i teritorijalci Mile Martića, njima priključio. Priča o starosti ovdje nije osobit argument jer je riječ bila o koncepciji "naoružanog naroda", gdje godine i nisu osobito važne.
Tako su i neki penzioneri ratovali protiv Hrvatske, a ne bilo samo "prisilno mobilisani" te "kuvari" i "šoferi". Za "dug krajiškim penzionerima", pa i onima koji su protiv nje ratovali, Hrvatska bi trebala dati milijardu eura! Kao da je Švicarska. Zapravo, kao da je švicarska krava muzara. Što pak reći o moralnosti svega? Boriš se za jednu državu, ona propadne, a namirenje "duga" očekuješ od države koju nisi mogao smisliti i protiv koje si se borio!?
Dobije li hrvatsku domovnicu, možda i general Rašeta uđe u umirovljenički plan od milijarde eura, Plan-ME. Ako je službovao u Hrvatskoj, zašto ne? A ako mu se da domovnica, onda bi domovnicu mogao dobiti i Martić. Jer, premda ni on, kao ni Rašeta, nije priznavao Hrvatsku, nastojeći zajedno s njim da mjesta svojih rođenja odvoje od Hrvatske, ipak je hrvatski urođenik.
Po mjestu svoga rođenja i Martić ima pravo biti hrvatski državljanin, tražiti domovnicu. Hoće li je i tražiti, to je već stvar karaktera. Ako se Rašeta pokazao bestidnikom, Martić ga može i nadmašiti. Bio bi to krajnji, ali mogući cinizam. Kao što je i cinizam da se od Hrvatske očekuje da namiri i one koji su je se odrekli, pa čak i one koji su se protiv nje borili. No, kako pod zakon ne potpadaju naša mrzovolja i zgražanje, moguće je da će i takvim umirovljenicima biti "vraćen dug".
Isto je tako moguće da bude obnovljena kuća pokojnog Milana Babića zatraži li to netko od njegovih tko ima domovnicu. Moguće je i da domovnicu napokon dobije i general Andrija Rašeta. A na koncu i Milan Martić. U Hrvatskoj je sve moguće. Pa čak i ono što (je) izgleda(lo) nemoguće.