Rast ekstremne desnice: Radikali uzimaju danak

Možda Austrija ima pravo izabrati umivenog fašista za predsjednika, ali naše je pravo da tu zemlju onda suspendiramo iz Europske unije, pisao je nekoliko tjedana uoči drugog kruga austrijskih izbora britanski novinar Paul Mason. Austrija je za dlaku izbjegla izbor radikalnog Norberta Hofera, ali EU već dugo ima problem s rastom radikalne desnice, koja je u nekim zemljama na vlasti, kao u Mađarskoj i Poljskoj, a EU nema efikasnog sredstva za zaštitu demokratskih temelja.

I ljevičari protiv useljenika

Zbog čega raste podrška radikalnoj desnici? Mnogi će reći da je riječ o posljedicama golemog useljeničkog vala, koji je prestrašio mnoge Europljane, pa čak i Slavoj Žižek, koji se deklarira kao ljevičar, kaže kako je stav o imigrantima kao dobrim ljudima naivan (kao da treba pomoći samo dokazano dobrim ljudima), pa se zalaže za uspostavu, uz pomoć vojske, centara za prijam u zemljama koje graniče sa Sirijom.

I Austrija se podijelila oko pitanja imigranata i u drugi krug izbora izabrala dva potpuno oprečna kandidata, jednog koji zbog imigranata nosi pištolj i drugog koji je i sam izbjegličko dijete. Socijaldemokratski kancelar Werner Faymann pao je pod pritiskom izbjeglica, prvo je otvorio granice, pustio 90 tisuća ljudi koji su zatražili azil, a onda postavio bodljikavu žicu na granicu, što mu u stranci jako zamjeraju.

Valja reći i da su radikali rasli i prije velikog useljeničkog vala koji je počeo lani u kolovozu. Prije toga radikalna stranka Švedski demokrati postala je jako važna u političkom životu Švedske, kao i u Nizozemskoj gdje radikali bilježe uspjeh još 2010. Nizozemci su na neobvezujućem, ali značajnom referendumu odbili i mogućnost ulaska Ukrajine u EU pa je i tu vidljiv rast ksenofobije, želje za zatvaranjem u povlašteno dvorište bogate zapadne Europe kao da je to danas još moguće i kao da imigranti zapravo nisu izgradili veći dio gospodarskog uspjeha mnogih zemalja.

Međutim, vjerojatno ipak nisu samo pitanja useljenika i straha od istoka ono što diže popularnost likovima koje do jučer nitko ne bi uzeo ozbiljno. Jer, neoliberalna ekonomija uzima svoj danak i u bogatim zemljama, gdje ne sudjeluju svi jednako u ekonomskim uspjesima, mnogi ostaju na margini, bez posla ili sa sve manjim komadićem u podjeli.

Vlade kao pravi Superhik

Na to je ukazivao Thomas Piketty, pokazavši kako su, kao u Alanu Fordu, bogati sve bogatiji, a vlade se ponašaju kao Superhik, uzimajući siromasima da bi bogati imali više. Pa je od 1987. do 2013. prosječan dohodak po stanovniku u svijetu rastao 1,4 posto godišnje, a nekoliko stotina najbogatijih svake godine bilo je bogatije 6,4 posto. Stoga se onda ne trebaju čuditi kad osiromašeni povjeruju liderima s krajnje desnice kojima sad nisu krivi Židovi, ali jesu muslimani.