Prvi susret s Titom: Govorio je malo, a bilo ga je teško u nešto uvjeriti, ako je već imao svoje mišljenje

S proljeća 1937. godine dogodila su se dva važna momenta: pojavio se prvi član Centralnog komiteta, Tito, i došao je u Beograd Ranković. Iako bez veze s Centralnim komitetom, naš formalno nepriznati Mjesni komitet je funkcionisao kako-tako. Crvena pomoć, odnosno Narodna pomoć – kako smo je tada prozvali, već je funkcionisala. Počeli smo bili već i da hvatamo korijena u sindikatima i u drugim organizacijama. Bili smo već zaključili da ne stvaramo ulične ćelije, od ljudi koji nemaju nikakve veze među sobom, nego da stvaramo partijske organizacije kroz udruženja. To je bila najlakša forma, prije nego dođemo u dodir s preduzećima. Faktički, u svim društvima već su postojale ljevičarske grupe, doduše neoformljene čvrsto i nepovezano s Partijom. One su se borile za komunističku liniju u sindikatima i društvima. Trebalo je samo izabrati najbolje među njima. Bogdan Novović, na primjer, bio je bankarski službenik i stari ljevičar. On je među bankarima već radio ono što bi radio i kao član Partije. Oko njega je već postojala grupa koja je čitala i ilegalnu štampu. Ona je, jednostavno, postepeno, pročišćena i pretvorena u partijsku ćeliju. Nije bilo više ničeg tajanstvenog i neprirodnog ako su se ovi ljudi međusobno družili, a niti ako su skupno istupali u svojoj profesionalnoj organizaciji. Trebalo je jedino od Centralnog komiteta dobiti privolu za ovakve oblike rada. Ali baš takvo što nije otud dolazilo, čak ni poslije Titovog dolaska u Zagreb, s proljeća 1937. g., i mog susreta s njim. Iz Zagreba je, od književnika Galogaže preko Vojislava – Voje Srzentića došla poruka da netko treba da dođe u Zagreb, jer je došao "drug iz Centralnog komiteta".