Naš Marko Ilija je zahtjevan, ali nas ispuni osjećajem ljubavi

        Više od 250 domaćih filmova u osam hrvatskih gradova na 17 lokacija, i to potpuno besplatno, kratki je rezime sutrašnje prve “Noći hrvatskog filma i novih medija” u sklopu koje je i jedna premijera - film mladog studenta režije Bruna Mustića “Glazbena kutija” u kojem glumi Robert Kurbaša. U tom povodu glumac nas je s obitelji, suprugom Kristinom i sinom Markom Ilijom, ugostio u svojoj dječjoj igraonici Kupid u Arena centru.

U sklopu sutrašnjeg događaja vidjet ćemo “Glazbenu kutiju”. Koga glumite u filmu?

– Neću nikada zaboraviti trenutak kada me Bruno nazvao, predstavio se i objasnio o čemu se radi. Zvučao mi je nekako infantilno, ali on tada nije imao ni 19 godina! Oduševio me svojom zdravom ambicioznošću i mislim da je pred njim sjajna budućnost. Uglavnom, u prvom planu filma je napušteno dijete i njegova tragika, a ja glumim oca te izgubljene cure. Brunu treba skinuti kapu što je tu priču iznio tako zrelo. S obzirom na budžet i njegovu mladost, izrazio se izvanserijski.

Raniji autori bili su iskreni

Koji je po vašem mišljenju najveći plus ovog projekta?

– O hrvatskoj kinematografiji danas nemam pretjerano dobro mišljenje. Brojke kinoposjetitelja rastu, ali i dalje to nije došlo do situacije da ljudi s radošću idu gledati kvalitetne stvari u kinodvoranu. Da barem imamo dobar dramski program koji bi, recimo, ponedjeljkom navečer pružio neku seriju ili film koji će biti upamćen. Mislim da od “Prosjaka i sinova” nema ničega što je baš ostalo u narodu. Ipak, svaki pokušaj dizanja svijesti o hrvatskoj produkciji dobrodošao je pa mi je i ovaj projekt hvalevrijedan.

Koji vam je osobno domaći film favorit i zašto?

– Na televiziji uvijek rado gledam klasike “H8”, “Malo misto”, spomenute “Prosjake i sinove”... Ti evergreeni su mi svježi. Ključ njihove uspješnosti je taj što su bili istiniti. Autori projekta su poznavali duh vremena u kojem žive i nisu imali krizu identiteta kao današnji autori. Danas uvijek jedni te isti ljudi rade filmove koji nemaju veze sa stvarnošću i produkt su želje i ambicioznosti političkih i svjetonazorskih zabluda.Što je to nešto iskreno što bi danas prošlo?– Socijalno-duhovita drama ili neka tragikomedija. Zapravo žanr i nije bitan, bitno je da se hrvatski gledatelj prepozna u tome. Da se nasmije i zaplače. Mi kao da bježimo sami od sebe, ali ja postavljam pitanje tko zapravo radi te ‘hrvatske’ filmove?

Da birate između sapunica, kazališta i filma, koja bi vam bila prva ljubav?

– Volim kameru, ali i glumu uživo jer je ljepše igrati u kontinuumu vremena i na sceni imaš svoj početak i svoj kraj kao lik. S druge strane, čini mi se da kao glumac imam istančan smisao za detalj i želim i volim to istraživati. Sapunice nisu taj medij, u njima je glumcu izuzetno važno biti brz i snalaziti se u gomili materijala jer se epizoda i pol snimi u jednom danu, što je sat i pol materijala i ekvivalent trajanju jednog cjelovečernjeg filma. U Hollywoodu se ta ista minutaža snima šest mjeseci.Odradio sam dosta sapunica i mogu reći da sam kroz njih ispekao zanat i da mi taj žanr nije mrzak, ali kako vrijeme odmiče, sve više pada njihova kvaliteta jer dolaze ljudi s ceste, ljudi iz regije koji rade za puno manje honorare. Hrvatska štampa mlade glumce ne razmišljajući previše gdje će oni raditi pa se bore za svoj opstanak u medijima...Znači, nema vas na glumačkom popisu novih domaćih sapunica za jesen?– Ne, nisam nigdje zasad.

Je li i supruga Kristina aktivna u dječjoj igraonici koju ste otvorili s kolegicom Doris Pinčić?

– Pomogne, iako, sada je zauzeta djetetom. Naš Marko Ilija je zahtjevan i uzme nam sve vrijeme, ali nas napuni osjećajem ljubavi i zadovoljstva.

Na koga je povukao tu zahtjevnu karakternu crtu?

– Ja uvijek kažem da je na njenu stranu, a ona, naravno, da je na moju.

U srpnju Marko Ilija slavi prvi rođendan.

– Da, 15. srpnja, bit ćemo u našem drugom domu u Splitu, odakle smo i Kristina i ja. Ima jedan prekrasan prostor u kojem smo slavili i krštenje, a ondje će biti i rođendansko slavlje.

Postali smo Zagrepčani

Živite li na dvije adrese ili ste sada Zagrepčani?

– Ja sam Zagrepčanin od 1996. kada sam došao studirati, iako sam se vraćao Splitu zbog angažmana u splitskom HNK. Pola života mi je ovdje, a i Kristina je, evo, došla i postala Zagrepčankom. I adresa na osobnoj karti joj je sada ovdje.

Kako ste uopće postali glumcem?

– U obitelji mi nitko nije bio u umjetničkim vodama, ja sam prvi iz loze. Od malih nogu sam u razredu bio taj koji je čitao poeziju i od tada se moja ljubav prema pisanoj riječi samo razvija, a scensku umjetnost sam otkrio tek na fakultetu.Nisam svjesno i promišljeno ušao u glumu, bilo mi je to ekshibicionistički zanimljivo dok na drugoj godini nisam shvatio da to nema veze s ekshibicionizmom jer je gluma prije svega duboko duhovno zanimanje. A u vremenu u kojem živimo i snalazimo se to nije lako.

Počela je nogometna euforija. Hoćete li joj se prikloniti?

– Volim gledati zelenu površinu koja vrvi kombinatorikom ljudi koji trče da bi loptu zabili u mrežu. A volim nogomet i igrati i trenirao sam ga. Gledat ću SP i kao optimisti predviđam da ćemo pobijediti Brazil. Međutim, kada sagledam cijeli kontekst, koliko ti ljudi zarađuju i čemu sve to, digne mi se želudac i mogu reći da ne želim pratiti nogomet na nekoj dubljoj razini u smislu da odlazim na utakmice gdje enormno bogati ljudi trče za loptom, da se kladim... ne pada mi na pamet. I odgajat ću dijete da se ne razvija u tom smjeru.

Dakle, s obzirom na stanje u jednom i drugom zanimanju, biste li radije da Marko Ilija jednog dana bude glumac ili nogometaš?

– Ja bih da bude ono što želi biti. Ali ako želi biti nogometaš i ako zaradi te silne milijune, reći ću mu da ih nije baš zaradio svojim trudom, da je to malo previše i da podijeli taj novac onima kojima je to potrebno.