Prva cesta do Dalmacije “zlatnom pogodbom”

Svečano, s velikom pučkom veselicom, 4. je listopada 1832. otvorena prva cesta koja je povezala kontinentalnu Hrvatsku s Dalmacijom, ona od Svetog Roka u Lici, preko Malog Halana do Obrovca. Cesta prelazi preko najjužnijeg dijela Velebita, pokraj tamošnjih poznatih kamenih gromada Tulovih greda.

Bio je to prvi veliki životni uspjeh majora Josipa Kajetana Knežića, nenadmašnog graditelja cesta preko Velebita. Taj danas gotovo zaboravljeni samouki graditelj rođen je u Petrinji 1786. godine, a umro je u Senju 1848. Tamo je u zaseoku Majorija, nazvanom po njemu, i pokopan, pa svi koji se cestom spuštaju preko prijevoja Vratnika u Senj prođu pokraj njegova kamenog sarkofaga. Nakon ceste Sv. Rok - Obrovac, tzv. Majstorske, Knežić je projektirao i rukovodio izgradnjom ceste Karlovac - Senj (Jozefinske) te nove, znatno bolje trase ceste Gospić - Karlobag preko Baških Oštarija. Sve su njegove ceste i danas u funkciji, iako ona prva, Sv. Rok - Obrovac, nikad nije čitava asfaltirana. Njegovo je djelo i dvokatni kameni most u Tounju.

Kletva o Tulovim gredama

Cesta preko Tulovih greda, fascinantnih kamenih obeliska na jugu Velebita, i danas je atraktivna, jer se s njezinih zavoja pružaju prekrasni pogledi na planinu i more. Ta je divljina od starih vremena golicala maštu ljudi, pa predaja kaže da su na Tulovim gredama obitavala čudnovata bića i da su se tamo legli zmajevi. Narod se tog krajolika toliko bojao da je postojala i kletva “Dao Bog da svršio u Tulovim gredama!”

Oprez, danas je minirano!

Danas su Tulove grede, gdje je u Domovinskom ratu bila crta razdvajanja, još uvijek minirane, pa se sa stare Knežićeve ceste nikud ne smije skretati.

A malo je reći da je gradnja prije 180 godina, bez ikakvih strojeva i dinamita, bila teška. Najteže je ipak bilo Knežiću, koji je u očima radnika bio glavni “mučitelj”. Radnici bi odustajali i dolazili k njemu, govoreći da je cestu nemoguće probiti.

– Zar zaista nemoguće? – pitao bi Knežić.

– Nemoguće! – uglas bi odgovarali težaci.

– A može li kila zlata za kilu kamena? – nije se dao Knežić.

– E, to bi već moglo! – zadovoljno bi otpovrnuli ovi.

Povuci - potegni, cesta je sagrađena i uopće nije stajala mnogo zlata; dapače, Knežić je dobio priznanje Beča da je radio iznimno kvalitetno, ali i štedljivo. Da nam je danas više Knežića!