Priznanje Palestine čak je i u ovoj situaciji više od simbolike premda je za zaustavljanje genocida potrebno puno više od toga

Nema sumnje da je priznanje Palestine za hrvatsku politiku zbog posebnih odnosa što ih Hrvatska ima s Izraelom teško pitanje. Nakon početnih "nesporazuma" zbog različitih interpretacija Tuđmanove knjige "Bespuća povijesne zbiljnosti", Hrvatska je s Izraelom još 1990-ih uspostavila vrlo specifičnu i intenzivnu suradnju, posebno na vojnom i obavještajnom planu, a ta suradnja traje i danas. Izrael ima važno mjesto u euroatlantskom pozicioniranju Hrvatske, a za Hrvatsku je to pozicioniranje, pogotovo u vrijeme rastuće nestabilnosti i nesigurnosti oko nas, iznimno važno. Osim toga, kao i u slučaju Njemačke, trebao bi postojati i povijesni dug Hrvatske prema Izraelu premda je svijest o tom dugu u tradicionalno nesvjesnoj hrvatskoj javnosti itekako upitna. Sve su to razlozi zbog kojih je hrvatska politika već nekoliko desetljeća tako dobrohotna i benevolentna prema svim izraelskim potezima i zato se Hrvatska, čak i kada u tome ostaje usamljena, nikad ne pridružuje odlukama koje kritiziraju ili sankcioniraju Izrael u EU i međunarodnim forumima. Hrvatska je, sjećamo se, tako jednom bila i protiv rezolucije UN-a koja je pozivala na trenutačno humanitarno primirje u Gazi opravdavajući svoju odluku činjenicom da u rezoluciji nije spomenut Hamas. Time je Hrvatska dospjela u ekskluzivni klub od svega 14 članica UN-a, među kojima su bile još samo tri članice EU, Austrija, Mađarska i Češka, koje također nisu prihvatile tu rezoluciju. I taj primjer pokazuje da nije bilo žrtve koju Hrvatska nije bila spremna podnijeti kada je Izrael posrijedi. Nešto kasnije Glavna skupština UN-a premoćno je izglasala rezoluciju kojom se od Izraela zahtijeva okončanje nezakonite okupacije palestinskih područja Zapadne obale, Istočnog Jeruzalema i Gaze.