Prilike za veću energetsku sigurnost su na stolu, ali koči ih birokracija

U tjednu smo kada je Donald Trump ponovno postavio eksplozivnu napravu s timerom od pedeset dana, koja ima eksplodirati u obliku novih sankcija na ruske energente, ovoga će puta to biti slučaj i s trećim zemljama koje njima trguju. Sve su intenzivnije europske rasprave o ukidanju uvoza svih inačica energenata ruske provenijencije, s izuzetkom Turskoga toka. Čimbenici su to zbog kojih cijene energenata, uz meteorološke, tehničko-logističke i vanjskopolitičke razloga, bivaju izrazito volatilne.

Ako tome dodamo izrazito žustre rasprave o diverzifikaciji dobavnih pravaca kako jednu ovisnost ne bismo zamijenili ovisnošću o energentima iz drugoga pravca, razumjet ćemo zašto mnogi stručnjaci i analitičari kritiziraju naše velike kompanije, poglavito Inu, glede odsutnosti povećavanja vlastite proizvodnje ugljikovodika. U ovome slučaju plina. Naime, godinama smo, prije svega zbog geoloških razloga, ali i financijskih neisplativosti uslijed cijena nafte na globalnim burzama, referentnima za trošak izvođenja tehničkih radova u procesu proizvodnje, tj. bušenja ugljikovodika, bili svjedocima pada domaće proizvodnje, što je u sigurnosnom smislu, smislu energetske sigurnosti naše zemlje, za mnoge bila zabrinjavajuća pojava. I dok je u vremenima stabilnosti opskrbe plinovodima s istoka ta tema nekako bila izvan fokusa stručne javnosti, od aneksije Krima, preko pune agresije na Ukrajinu, pa i nekih posve domaćih afera, slučaj je postao sve aktualniji te su mnogi zažalili što su s podsmijehom gledali na planove administracije bivšeg ministra Vrdoljaka o ekspanziji istraživanja i eksploatacije ugljikovodika u hrvatskom podmorju, Panoniji i Dinaridima. Sada kada ponovno razmišljamo o tom važnom pitanju, valja se zapitati kome je u interesu odsutnost eksploatacije hrvatskih zaliha plina. Je li to samo birokratska tromost ili nešto dublje? Krenimo redom.