U noći s 21. na 22. studenoga 1926. godine prvi je put zasvijetlila električna javna rasvjeta u Osijeku, a samo nekoliko dana poslije, 25. studenoga, gradskim je ulicama pokusnu vožnju imao prvi električni tramvaj. Za stanovnike, naviknute na plinsku uličnu rasvjetu i tramvaje na konjsku vuču, bili su to prvi vidljivi znakovi modernizacije koja će postupno promijeniti svakodnevni život grada i otvoriti nove mogućnosti gospodarskog razvoja.
Za taj je veliki pothvat zaslužan tadašnji osječki gradonačelnik Vjekoslav Hengl, koji je još 1922. godine pokrenuo projekt izgradnje Gradske munjare i uvođenja električnog tramvaja. Radovi su započeli u studenome 1925., a godinu dana poslije izgrađena je električna centrala uz obalu Drave, nedaleko od željezničkog mosta prema Baranji. Raspolagala je dvama generatorima, a prateća infrastruktura obuhvaćala je 16 transformatorskih stanica, oko 50 kilometara niskonaponske mreže i 736 mjesta javne rasvjete. Tramvajska pruga bila je duga više od devet kilometara. Nakon uspješnog pokusnog rada, Gradska munjara 17. prosinca 1926. službeno je započela javnu proizvodnju i distribuciju električne energije.
Upravo se uz taj datum vežu počeci današnje Elektroslavonije Osijek, koja 2026. godine obilježava stotu obljetnicu. Njezina povijest ujedno je priča o razvoju Slavonije i Baranje, od prvih koraka elektrifikacije do suvremenog elektroenergetskog sustava.
Prve električne svjetiljke u slavonskim selima
Dok je Osijek dvadesetih godina prošlog stoljeća dobivao električnu rasvjetu i tramvaj, elektrifikacija šireg područja Slavonije odvijala se znatno sporije. Električne centrale uglavnom su opskrbljivale pojedina mjesta i industrijska postrojenja, a njihovo postupno povezivanje tek je trebalo stvoriti temelje za razvoj regionalnog elektroenergetskog sustava. Jedan od važnih trenutaka dogodio se 1947. godine, kada je regionalno elektroprivredno poduzeće dobilo ime Elektroslavonija Osijek. Pred njim je bio velik zadatak: povezati postojeće elektrane, širiti mrežu i omogućiti opskrbu električnom energijom što većem broju stanovnika.
Koliko je taj posao bio zahtjevan, možda najbolje pokazuje podatak da je sredinom pedesetih godina prošlog stoljeća u Slavoniji i Baranji bilo elektrificirano samo 11 posto naselja. Elektrifikacija je postupno mijenjala način života. U domove su stizali električni uređaji, poljoprivredna gospodarstva dobivala su mogućnost korištenja novih strojeva, a obrti i industrijska postrojenja uvjete za razvoj i povećanje proizvodnje. Električna energija postajala je jedan od važnih preduvjeta modernizacije cijele regije.
Veliku prekretnicu donijelo je povezivanje Slavonije s elektroenergetskim sustavom Hrvatske tijekom pedesetih godina. U godinama koje su slijedile širila se mreža, gradile nove transformatorske stanice i stvarali uvjeti za pouzdaniju opskrbu sve većeg broja naselja.
Razvoj grada pratio je i razvoj energetike
U desetljećima koja su uslijedila mijenjao se i sam Osijek. Rast industrije, širenje stambenih naselja i sve veće potrebe kućanstava zahtijevali su ulaganja u energetsku infrastrukturu. Gradska munjara, od koje je sve počelo, prestala je proizvoditi električnu energiju 1963. godine, a njezin je toplinski dio prenamijenjen u toplanu. Time je započelo novo razdoblje centralizirane opskrbe grada toplinskom energijom.
Sedamdesetih godina Elektroslavonija je sudjelovala i u razvoju opskrbe prirodnim plinom, dok su daljnja ulaganja omogućila širenje energetskih kapaciteta. Godine 1976. na osječkom Zelenom polju puštena je u rad plinsko-turbinska elektrana, a 1984. i novi blok za zajedničku proizvodnju električne i toplinske energije. Ta ulaganja pratila su potrebe grada koji se širio i razvijao. Iza svakog novog postrojenja i kilometra mreže stajali su inženjeri, tehničari, monteri i brojni drugi zaposlenici čiji je posao omogućavao da energija stigne do kućanstava i gospodarstva.
Upravo su ljudi jedna od najvažnijih poveznica kroz stotinu godina Elektroslavonije. Generacije radnika sudjelovale su u izgradnji infrastrukture, održavanju postrojenja, otklanjanju kvarova i prilagođavanju sustava novim tehnologijama. Njihova je uloga posebno došla do izražaja u najtežim razdobljima novije hrvatske povijesti.
Domovinski rat ostavio je dubok trag
Početkom devedesetih godina Elektroslavonija se suočila s izazovima koji su daleko nadilazili njezine svakodnevne zadatke. Tijekom Domovinskog rata elektroenergetska infrastruktura Slavonije i Baranje pretrpjela je velika razaranja, a brojna postrojenja i dijelovi mreže bili su oštećeni ili uništeni. No rat je ostavio i duboke ljudske gubitke. Prema povijesnim podacima Elektroslavonije, tijekom rata poginulo je 13 njezinih radnika, 28 ih je ranjeno, a obitelji 82 zaposlenika bile su prognane iz svojih domova. Za sudjelovanje u obrani Hrvatske 238 radnika Elektroslavonije dobilo je Spomenicu Domovinskog rata.
Uz obranu domovine, pred zaposlenicima je bio i zahtjevan posao održavanja i obnove energetskog sustava. Već 1993. godine započela je sanacija oštećenih objekata i mreže na neokupiranom području, a nakon mirne reintegracije hrvatskog Podunavlja 1997. godine trebalo je obnoviti i povezati infrastrukturu na području koje je godinama bilo odvojeno od hrvatskog elektroenergetskog sustava.
Razmjeri razaranja bili su toliki da je sanacija ratnih šteta trajala gotovo dvadeset godina nakon rata. To razdoblje ostalo je trajno zapisano u povijesti Elektroslavonije, kao svjedočanstvo o velikim gubicima, ali i o predanosti ljudi koji su sudjelovali u obnovi.
U lipnju 2002. osniva se HEP Distribucija d.o.o., kao društvo u sklopu HEP grupe. Elektroslavonija postaje jedno od 21 distribucijskog područja u sklopu HEP Distribucije. Krajem 2005. društvo mijenja naziv u HEP Operator distribucijskog sustava d.o.o. (HEP ODS). 2016. godine iz HEP ODS-a izdvojena je djelatnost opskrbe dok HEP ODS (pa time i Elektroslavonija) nastavlja obavljati poslove distribucije električne energije.
Povijest sačuvana u fotografijama, dokumentima i sjećanjima
Sto godina od prvih električnih svjetiljki u Osijeku, povijest Elektroslavonije danas se može istraživati i na sasvim drukčiji način. Umjesto pregledavanja starih arhivskih kutija i požutjelih novinskih stranica, brojna svjedočanstva o razvoju energetike dostupna su putem interneta. U rujnu 2024. godine pokrenuta je virtualna zbirka Topoteka Elektroslavonija Osijek pod motom „Elektroslavonija – to su ljudi, to su djela”. Nastala je kao prvi korak u pripremi obilježavanja stote obljetnice, s ciljem prikupljanja i očuvanja fotografija, dokumenata i drugih povijesnih materijala povezanih s Elektroslavonijom, Osijekom, Slavonijom i Baranjom. U samo dvije godine zbirka je okupila 433 fotografije, četiri videosnimke i 28 tekstova, a njezin su sadržaj istraživali posjetitelji iz tridesetak zemalja svijeta.
Posebnu vrijednost toj digitalnoj zbirci daju ljudi koji su sudjelovali u njezinu stvaranju. Umirovljeni i aktivni radnici Elektroslavonije ustupali su fotografije iz obiteljskih albuma, sačuvane novinske isječke i dokumente, dok su pojedini zaposlenici i sami napisali tekstove o događajima i razdobljima koja pamte. Vrijednu građu pomogli su prikupiti i obraditi djelatnici Arhiva Elektroslavonije, Državnog arhiva u Osijeku te osječkih muzeja i galerija. Zahvaljujući toj suradnji, brojni prizori iz prošlosti postali su dostupni javnosti, od nekadašnjih postrojenja i radnih prostora do ljudi koji su desetljećima stvarali i održavali energetsku infrastrukturu Slavonije.
Stoljeće koje zaslužuje biti zapisano
Od prvih električnih svjetiljki koje su zasvijetlile u studenome 1926. do suvremene elektroenergetske mreže prošlo je čitavo stoljeće tehnoloških i društvenih promjena. U tom su vremenu nastajala nova naselja, razvijala se industrija, mijenjao se način života, a električna energija postala je sastavni dio gotovo svake svakodnevne aktivnosti. Povijest Elektroslavonije zato je istodobno i dio povijesti razvoja Slavonije. U njezinih stotinu godina utkane su priče o izgradnji, napretku, ratnim stradanjima i obnovi te generacijama zaposlenika čiji je rad omogućavao da energija stigne do ljudi.
Sadržaj nastao u suradnji s HEP-om.