U DP-u šiklja krv, ali krajnji je ishod poznat

Osnivanje nove desne stranke u Hrvatskoj novost je koliko i ljetna žega ili proljetna kiša. Veće je iznenađenje kad vlak HŽ-a stiže prema voznom redu ili kad na šalteru ne fali još jedan papir. Prije će ljevica odnijeti dvotrećinsku pobjedu na izborima za Hrvatski sabor nego što će se desnica prestati komadati. Paradoksalna situacija s obzirom na to da velika većina desnih birača u Hrvatskoj iz ciklusa u ciklus zaziva zajednički nastup i najveće moguće okrupnjavanje.

Naši političari općenito nisu navikli ispunjavati obećanja i ostvarivati očekivanja birača, ali ponašanje desnih političkih aktera pokazuje rekordno odstupanje od želja tog biračkog tijela. Politika je, dakako, umijeće mogućega i okolnosti često ne dopuštaju ono što birači zazivaju, no indikativno je to da se obrasci ponašanja na desnici ne mijenjaju ni onda kad se okolnosti promijene. Mesijanizam, slaba ideološka profilacija, parolaštvo, nedostatak konkretnih politika u većini područja, kadrovska potkapacitiranost, loše upravljanje – sve je to konstanta. Zanimljivo je da se velika većina tih stranaka nikad nije do kraja ideološki profilirala iako se svako malo unutar sebe pokolju oko ideološke „čistoće“. Iako imaju očiti kadrovski deficit, stranke desnice nisu naročito ožalošćene kad im zbog loše komunikacije, upravljanja ili puke borbe za pozicije ljudi jednostavno odu. „Ako nećeš ti, ima tko hoće“ bila je ustaljena mantra dijela hrvatskog privatnog sektora, a danas bi netko mogao pomisliti da ju baštini baš politička desnica. Nažalost, stanje je još gore i prije bi se moglo opisati kao „ako neće nitko, nema veze“.