Ispod radara šire javnosti prošao je jedan društveno angažirani rad – dva mlada studenta, danas pravnici, Ivan Pižeta i Ivan Branimir Pavičić dobili su rektorovu nagradu za analizu sudskog postupka u slučaju Franak.
Obradili su sve dosadašnje stupnjeve postupka i dali perspektivu nastavka trakavice pred međunarodnim pravosuđem. Sve je u vezi s tim studentskim radom zanimljivo – od pravne argumentacije i sagledavanja eventualnih reperkusija budućih postupaka, samozatajnosti autora koji ne žele izrijekom komentirati stavove napisane “crno na bijelo”, do mentora Siniše Petrovića, redovitog profesora na katedri za trgovačko pravo i pravo društava, no široj javnosti poznatijeg kao bivšeg člana nadzornih odbora Ine i Croatia Airlinesa i još uvijek aktualnog člana NO-a Atlantic grupe, često spominjanog i u kontekstu prijateljstva s bivšim premijerom Zoranom Milanovićem.
Novi pristup
S obzirom na to da bi se većina teza iz rada pod nazivom “Analiza slučaja, novi pristup ispitivanju valjanosti ugovora o kreditu i nastavak slučaja pred međunarodnim tijelima” mogla svesti pod zajednički nazivnik podrške prvostupanjskoj presudi suca Trgovačkog suda Radovana Dobronića, bilo je neizostavno priupitati mentora o pravnoj težini analize i tome stoji li ovaj doktor prava i sadržajno iza nje.
– Rad dvojice studenata po svojem opsegu, dubini i kvaliteti nadmašuje ono što se od studentskog rada očekuje. To potvrđuje i okolnost da ga je neovisno povjerenstvo u kojem su predstavnici nastavnika i studenata predložilo za Rektorovu nagradu. Ja sam kolegama bio mentor jer su se javili sa željom da pišu temu iz područja koje ulazi i u materiju predmeta koji predajem. Moja uloga mentora jest da ih uputim na tehniku pisanja, moguću argumentaciju te upozorim na pravne probleme, dvojbe, nedorečenosti – objasnio je svoju poziciju Siniša Petrović te napomenuo kako uloga mentora nije da nameće svoje viđenje i stavove.
– Dapače, mentor treba poticati na kritičko preispitivanje važećih zasada. Tako sam i činio. Stavovi autora nisu nužno moji stavovi. Međutim, stojim iza kvalitete analize i dosljednosti argumentacije – poručio je Petrović, prilično zamaglivši odgovor na pitanje o podršci sadržaju.
Mladi pravnik Ivan Pižeta u kratkom nam je razgovoru pak dao do znanja da se smatra premladim za javno eksponiranje na samom početku svoje profesionalne karijere i ne želi da je obilježi isključivo nagrađeni rad. Sve što smatra potrebnim reći izrekao je upravo na tih 80-ak stranica.
A premda je na sudske spise u ovom, slobodno možemo reći postupku desetljeća, hrvatsko pravosuđe stavilo ad acta, slučaj Franak daleko je od poentiranja. Neizvjesnost oko arbitraže pred Međunarodnim centrom za rješavanje investicijskih sporova u Washingtonu (ICSID – The International Centre for Settlement of Investment Disputes) i postupka koji je protiv Republike Hrvatske zbog konverzije kredita u švicarcima pokrenula Europska komisija daje mu neželjenu, ali neizbježnu aktualnost.
No, vratimo se na početak. Što je to zaintrigiralo mlade pravnike da godinu dana nakon pravorijeka Vrhovnog suda analiziraju slučaj?
“Analizom vrlo opširnog obrazloženja prvostupanjske presude dan je uvid u odredbe Zakona o zaštiti potrošača relevantne za slučaj Franak. Međutim, drugostupanjskom presudom ona je znatno izmijenjena te su mnoga pitanja ostala neodgovorena. Drugostupanjski sud je neopravdano zanemario pravo Europske unije te je iz neobjašnjivih razloga primijenio dvostruke kriterije rješavajući isto pravno pitanje. Naime, ispitujući valjanost promjenjive kamatne stope, drugostupanjski sud je uzeo u obzir stajalište Suda EU o određenom pravnom pojmu, dok je isto to shvaćanje o istom pravnom pojmu zanemario ispitujući valjanost valutne klauzule. Umjesto da stane na kraj takvoj nelogičnosti, Vrhovni sud Republike Hrvatske donio je odluku o reviziji kojom je izazvao još veće nedoumice i težu povredu prava EU”, ustvrdili su Pižeta i Pavičić te dodali kako je Vrhovni sud šturo obrazložio irelevantnost stajališta Suda EU te svojim propustom počinio potencijalna dodatna kršenja prava EU. “Sve te nelogičnosti trebale bi biti dovoljne za poticanje akademske rasprave o slučaju Franak”, smatraju autori te u konačnici predlažu novi pristup ispitivanju valjanosti valutne klauzule u švicarskom franku. Taj pristup temelji se na odredbama Zakona o obveznim odnosima, odnosno načelu zloporabe prava od strane banaka.
Naime, autori ističu da je Visoki trgovački sud, za razliku od odluke Trgovačkog suda u prvom stupnju kad je proglašena nepoštenom, valutnu klauzulu u drugostupanjskom postupku proglasio poštenom i valjanom na osnovi argumenta da je odredba o njoj u ugovoru jasna, razumljiva i lako uočljiva, uz tumačenje da je gramatički jasna i nije pisana sitnim slovima. Tom je argumentacijom izuzimaju od testa nepoštenosti. U tom slučaju, kažu, nije primijenjeno pravno tumačenje Suda EU koji, temeljem činjenice da je potrošač u neravnopravnijem položaju u odnosu na banku, nameće obvezu transparentnosti koja se ne ogleda samo u gramatičkoj razumljivosti. Kako bi se poštovala primjena prava Europske unije u primjeni valutne klauzule, drže da je potrošačima trebalo objasniti da Hrvatska narodna banka “brani“ tečaj eura, ali ne i švicarskog franka. O tome su, i u tome se slažu s Udrugom Franak, Sudu EU trebali uputiti prethodno pitanje.
No, upravo je takva logika dovela do presude o ništetnosti kamatne stope koju su sudovi u svim stupnjevima proglasili nepoštenom, i to zato što se o njoj nije pregovaralo s klijentom, nije prošla test savjesnosti i poštenja i uzrokovala je značajnu neravnotežu u pravima.
“Važno je napomenuti da promjenjivost kamatne stope nije prouzrokovala financijske posljedice kakve je prouzrokovala valutna klauzula”, ističu autori.
Upitna zaduženja
I valutna klauzula, smatraju, zbog propusta u informiranju klijenata o većoj rizičnosti, evidentnoj iz studija MMF-a, te činjenice da su krediti u CHF-u bili povoljniji od eurskih, a time i privlačniji, pada na testu savjesnosti i poštenja. Također je uzrokovala značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača time što je teret aprecijacije franka prebacila isključivo na klijenta. Standardizirani su ugovori bili dokaz da klijent o uvjetima nije mogao pregovarati, a neravnoteža u pravima bila je značajna. Prema pravu EU takve nepoštene ugovorne odredbe ne obvezuju potrošača.
Tumače i još jedan bitan aspekt: premda u vrijeme pokretanja postupka Hrvatska nije bila članica EU, bila je u postupku pridruživanja te je, tumače, na snazi bila obveza usklađenja zaštite prava potrošača s direktivama EU.
Uza sve to, Pižeta i Pavičić postavljaju pitanje apriorne opravdanosti upotrebe instituta valutne klauzule: Jesu li domaće banke imale zaduženja u CHF kod inokreditora, što bi im dalo legitimitet da svoj rizik smanje unošenjem valutne klauzule u ugovor? Na to pitanje, tvrde, u postupku nisu odgovorile, niti za to podastrle dokaze, što bi značilo da su zloupotrijebile pravo korištenja valutne klauzule.
Potvrdom presude od strane Vrhovnog suda, Franak je sazrio u slučaj koji bi mogao prouzrokovati odgovornost Republike Hrvatske u međunarodnoj zajednici, ističe se u radu; zanimljivo je da su obje stranke poduzele mjere za pokretanje postupka protiv Hrvatske. S jedne strane, potrošači su podnijeli prijavu Europskoj komisiji radi izostanka korištenja instituta prethodnog pitanja, a s druge strane, društva majke tuženih banaka poduzele su mjere radi pokretanja arbitražnog postupka protiv Hrvatske pred Međunarodnim centrom za rješavanje investicijskih sporova. Rad preispituje i pitanje nadležnosti washingtonske arbitraže s aspekta činjenice da se ona zasniva na kršenju bilateralnih ugovora između država u kojima su sjedišta banaka majki i Hrvatske, a sa stajališta EU bilateralni sporazumi nisu u skladu s pravom EU.
Naime, Europska komisija smatra da pogodnosti koje na bilateralnoj osnovi dobivaju samo investitori nekih država članica nisu u skladu s jedinstvenim tržištem Europske unije.
Dvije dioptrije
Unija je tražila od svojih članica da takve ugovore ponište, što su neke i učinile, no one koje nisu mogle bi pokrenuti postupak protiv Hrvatske što bi druge stavilo u neravnopravan položaj. Prilično shizofrena situacija, to više što bi u konačnici moglo doći do situacije da Hrvatska – pristane li na arbitražu, u slučaju pravorijeka o kršenju prava investitora, izvršenjem takvog pravorijeka donesenog od strane ICSID-a – prekrši pravo EU. Odbije li arbitražu, odgovorna je ICSID-u. Što god odluči, neko bi međunarodno pravo mogla prekršiti, zaključuju autori.
Ljepota ovog rada je u očima promatrača. Ako je to Udruga Franak, posrijedi je izvrsna analiza. Za bankare – nešto sasvim drugo, iako pristojno uvijeno u floskule, između redaka se sluti – drže da je to manjkav uradak.
Goran Aleksić, saborski zastupnik Franka, ističe da je prvi put netko iz pravne struke smogao snage napraviti detaljniju analizu cijelog slučaja. Štoviše, iskoristili su ga kao neku vrstu “materijalnog dokaza“.
U proljeće ove godine došli smo do te analize, a nakon što smo rad proučili, odlučili smo ga poslati u prilogu naše predstavke Ustavnom sudu. Taj rad je važan jer je potvrdio sve tvrdnje Udruge Franak da je teško povrijeđeno pravo Europske unije u kolektivnom slučaju Franak i dokazuje da je udruga na sudu trebala dobiti pozitivan ishod i za nepoštenu primjenu valutne klauzule – uvjeren je Aleksić.
Podsjeća i da je valutna klauzula uvedena usred rata na mala vrata 1994. u Zakon o obveznim odnosima bez ikakve javne rasprave.
– Ne postoje nikakva zakonska ograničenja za dugoročne potrošačke kredite koja su nužna za pravilno ugovaranje valutne klauzule. Konkretna kreditna valutna klauzula u CHF prekomjerno je oštetila potrošače, dovela je mnoge obitelji do ruba egzistencije. Banke su, osim toga, primijenile i nepoštene odredbe o načinu promjena kamatnih stopa, što je utvrđeno i kolektivnom sudskom presudom. Visoki trgovački sud i Vrhovni sud RH nisu kod odlučivanja o poštenosti valutne klauzule CHF primijenili EU pravo, konkretno, nisu uskladili svoje presude s presudom C-26/13 Suda EU kojom je jasno i nedvojbeno utvrđeno da, osim gramatičke jasnoće, ugovorna odredba mora imati i obrazloženja koja upućuju potrošača na sve posljedice koje može imati u budućnosti ako određenu odredbu ugovori. Time su ti sudovi, po mišljenju autora, neopravdano zanemarili EU pravo – ističe Aleksić. Upozorava i da autori analize smatraju da je stajalište Vrhovnoga suda o neprimjeni pravorijeka iz presude C-26/13 prekratko obrazloženo, a nije ni opravdano, te je sud morao ispitati poštenost valutne klauzule.
Svakako je trebalo uputiti zahtjev za prethodno odlučivanje o tome Sudu EU, što je i jedna od tvrdnji u ustavnoj tužbi protiv presude u slučaju Franak – poručuje saborski zastupnik.
Kad je posrijedi nadležnost arbitražnog centra u Washingtonu, naglašava da Europska komisija ima stav da su bilateralni ugovori između članica Europske unije suprotni europskom pravu te kako članice iz tih međusobnih ugovora moraju istupiti.
– Tako je i samim ugovorom s Austrijom u čl. 11. st. 2. propisano da ugovorne strane nisu vezane ugovorom u mjeri u kojoj je on inkompatibilan s pravom Europske unije. Drugim riječima, potrebno je osporiti nadležnost ICSID-a za arbitražu u slučaju Franak. Jedinu i isključivu nadležnost za eventualni spor između hrvatskih banaka i Republike Hrvatske imaju hrvatski sudovi i Sud EU. Iz svega se može zaključiti da slučaj Franak nije ni blizu svome kraju – zaključuje Aleksić te dodaje da Udruga Franak sada čeka i vrlo bitnu odluku Ustavnoga suda RH o ustavnoj tužbi protiv kolektivne presude, zatim odluku EU komisije o pokretanju sudskoga spora protiv RH na EU sudu te konačno, a možda i najvažnije – odluku Vlade Republike Hrvatske o tome kako će se postaviti prema potencijalnoj arbitraži u Washingtonu.
Pomalo iznenađujuće, iz Hrvatske udruge banaka poručuju da, budući da ova tema izaziva značajnu pažnju javnosti i dosad se o njoj nije dovoljno javno argumentirano raspravljalo, u potpunosti podržavaju stručnu raspravu, a posebno je dobro što su za nju zainteresirane mlade generacije novih znanstvenika. – Ipak, uz dužno poštovanje prema trudu mladih autora, moramo upozoriti kako sama diplomska analiza nije cjelovito pristupila svim elementima rješavanja pitanja CHF kredita. U ovom su radu primarno doneseni zaključci temeljem odluke prvostupanjskog suda, ne ispitujući, odnosno skoro uopće ne dovodeći u pitanje njihovu ispravnost i točnost. Nisu uzeti u obzir ni dokazni materijali svih strana u postupku, primjerice, iskazi svjedoka o valutnoj klauzuli vezanoj uz CHF i pisana upozorenja tuženika o rizicima, činjenična utvrđenja svih sudova te propusti sudova u smislu procesnog i materijalnog prava – kaže Zdenko Adrović, direktor Hrvatske udruge banaka (HUB).
Netočnima naziva tvrdnje da ugovaranje valutne klauzule predstavlja zloupotrebu prava od strane banaka, pozivanjem na izreku “quod Quod est in actis non est in mundo“ – Ono što je (samo) u spisima, to ne postoji. Posebno zato što su i sami sudovi u kasnijim presudama u konačnici zauzeli stav da takva klauzula nije ništetna.
Dogovor je bio moguć, ali...
– Pozivajući se na navedenu izreku, propitkuje se i poslovanje banaka u odnosu na njihovo zaduživanje, ne uvažavajući relevantne propise o bankarskom poslovanju, primjerice propis o valutnoj usklađenosti banaka i službene stavove regulatora. Podsjetimo, Hrvatska narodna banka priopćenjem iz siječnja 2015. jasno ukazuje da su banke imale obvezu u CHF u svojim bilancama te da su potraživanja i obveze u toj valuti bile cijelo vrijeme izbalansirane sukladno propisima – navodi Adrović i dodaju da je HNB nedvojbeno naglasio da otvorene valutne pozicije nisu bile izvor zarada, a smanjenje kamatne stope i nenaplativost kredita potpuno su eliminirali zaradu od tih kredita.
U dijelu objašnjenja kretanja tečaja, a opet na temelju obrazloženja prvostupanjskog suda, autori su se, kaže, pozvali samo na jedan ”non paper“ Međunarodnog monetarnog fonda, ističući ga kao glavni izvor pokazatelja predvidivosti kretanja tečaja CHF, a izostavljeni su drugi relevantniji dokumenti MMF-a koji zapravo potvrđuju njegovu nepredvidivost prema drugim valutama.
– U konačnici, izveden je pogrešan zaključak da banke nisu obavijestile klijente o rizicima kojima se izlažu pri ugovaranju tih kredita. Na sudu su u nekoliko navrata banke dokazivale da su klijenti upozoravani na rizike, ne samo u ugovorima već i u posebnim dokumentima kojima su rizici bili pojašnjeni. Sve je moguće utvrditi detaljnijom analizom cjelokupnog predmeta Potrošač – poručuju bankari.
S obzirom na važnost ovog predmeta koji, kako autori i sami kažu, može imati i europsku dimenziju pred EU sudovima, Adrović ističe da za ozbiljniju i argumentiranu raspravu treba uzeti u obzir šire elemente te mišljenja i stavove i drugih pravnih stručnjaka kao i mišljenja domaćih i internacionalnih institucija koji pravno i regulatorno prate rad financijskih institucija i zaštitu potrošača.
Podsjećamo i da odluke sudova u predmetu Potrošač preispituje Ustavni sud koji zasad nije još donio odluku o podnesenim ustavim tužbama.
Zaključno, u Udruzi banaka naglašavaju da su banke sve ugovore s klijentima ugovarale prema aktualnim važećim propisima te da za rješenje problema kako je to Europska komisija predložila nije bilo sluha od tada aktualne vlasti u Hrvatskoj.
– Da se dogovorom pronašlo odgovarajuće socijalno usmjereno rješenje i u interesu svih poreznih obveznika, nestali bi i razlozi za nastavljanje pravnih postupaka protiv Vlade RH – “infringementa“ i arbitraže – zaključuje Adrović.•