Kolumna

Prigoda je da se i Crkva riješi svojih udbaša

Foto: Anto Magzan/VLM
Prigoda je da se i Crkva riješi svojih udbaša
27.06.2013.
u 12:00
I Crkvi je, htjela to ona priznati ili ne, potrebna lustracija. 
I to upravo od kadrova koji su ispali iz istoga šinjela kao i sporni Perković
Pogledaj originalni članak

Potez koji je povukla Njemačka s najavom uhićenja Josipa Perkovića pri hrvatskom ulasku u Europsku uniju nije bez teksta i pameti ostavio samo vladajuću kastu u zemlji, čiji komunističko-udbaški mentalni sklop nije mogao ni u snu misliti da će se udruživanje u Euroslaviju već prvog dana poput bumeranga vratiti upravo njima u glavu, već takva svijest nedostaje i na ostalim društvenim razinama.

Čak i u samoj Crkvi, koja je bezrezervno sa svoga vrha osudila takvu praksu i po tko zna koji put vlasti poručila da ne glumata demokraciju, već da je živi i provodi. Odnosno, ako za to nije spremna, natjerat će je na to netko drugi. U ovom slučaju Europska unija. Ali bit će još sličnih slučajeva na tisuće, pa će se i najokorjeliji euroskeptici (npr. Crkva u ovom konkretnom slučaju) radovati s vremenom ulasku Hrvatske u EU kao mala djeca, jer će silom prilika u ovim našim bespućima povijesne bezakonitosti morati zavladati red.

Premda je, izolirano gledajući, slučaj Josipa Perkovića početak lustracije, koju je Hrvatska odgađala 20 godina i zbog čega je dovedena na rub opstojnosti, cijeli zahvat imat će znatno dublje posljedice. Pa i za samu Crkvu, koja je uvijek u fokusu ove kolumne.

Naime, i Crkvi je, htjela to ona priznati ili ne, potrebna lustracija. I to upravo od kadrova koji su ispali iz istoga šinjela kao i sporni Perković. U Crkvi, baš kao i u političkim i društvenim strukturama, i danas postoje suradnici komunističkih obavještajnih službi, na više ili manje isturenim mjestima, ali još uvijek umreženi u istu mrežu koju su opsluživali. Tvrde to dobri poznavatelji prilika, tj. sami operativci i šefovi nekadašnjeg sustava, koji su se na više tajnih i javnih mjesta znali ispovijedati kada su svojedobno kupovali novi društveni i profesionalni legitimitet i na sav glas vapili za tzv. političkom korektnosti.

Potpisnik ovih redaka na vlastite je uši tako čuo o doušnicima Udbe u najvišim crkvenim redovima, koji su toliko bili revni da su čak zapisnike prvo slali svojim šefovima, a nakon toga biskupima s kojima su bili na sastancima. Da je tome doista tako, potvrđuje i nedavno izašla knjiga Miroslava Akmadže, koja na znanstveni i hladan način konstatira da je konfidenata bilo, pa čak i među samim biskupima.

Neke priče o prisluškivanju i praćenju Crkve u komunizmu mogu zvučati poput znanstvene fantastike. Npr. da je u dvorani Nadbiskupskog dvora u Zagrebu (gdje su se održavale sjednice Biskupske konferencije Jugoslavije, kasnije HBK) mikrofon za prisluškivanje bio smješten u golemom lusteru i da se punio daljinskim punjačem te da je svaka riječ u dvorani bila vrhunski snimljena.

No te priče nisu sada bitne. Bitno je da su u Crkvi i dalje ljudi koji su “punili” baterije tih i takvih mikrofona, tj. slali izvještaje sa sastanaka biskupa, razgovore i razmišljanja kolega svećenika u središta s kojima su surađivali. Bitno je da se u Crkvi za mnoge od njih zna ili barem sluti da su bili konfidenti te da ih se cijelo vrijeme nije diralo, već ih se na taj način štitilo i čuvalo, tj. postupalo kao država s danas spornim Perkovićem, što joj Crkva s guštom nabija na nos. I pravo ima. Ali joj je upravo ovo prigoda da se riješi i raznih Perkovića iz vlastitih redova. Spavača za koje nekadašnji njihovi nalogodavci tvrde da se u hipu mogu “probuditi” i isplesti mrežu koju su godinama zajedno pleli. A koju bi zauvijek valjalo rasplesti.

Ključne riječi
Pogledajte na vecernji.hr

Još nema komentara

Nema komentara. Prijavite se i budite prvi koji će dati svoje mišljenje.