U svibnju će 88-godišnji Valent i godinu dana mlađa Bara Srednoselec iz Koprivnice proslaviti 70. godišnjicu braka. Žive od male Valentove invalidske mirovine i 350 kuna socijalne pomoći. Stari su i bolesni, a vjerojatno bi bili i gladni da im Kristijan Kolarek iz Crvenog križa svaki dan ne donosi topli obrok.
Voze na 55 adresa
Dok je Bara još mogla kuhati, nekako su se i snalazili, ali prije četiri godine oboljela je na pluća. Dan i noć zuji aparat koji joj kroz cjevčicu šalje kisik koji život znači.
– Je, otkad je stroj tu, vleče puno struje. Kad platim režije, ne ostane nam skoro ništ. Da nema Kikija, ne znam kak bi živeli – kaže Valent, koji je kao 18-godišnji domobran preživio Križni put, a penziju je prije 30-ak godina dočekao kao portir u jednoj tvornici.
Njihova kućica jedno je od 55 koprivničkih odredišta na koje aktivisti Crvenog križa svaki dan donose jelo. Varivo od poriluka s pljeskavicom i kolač, piletina u grašku s rižom i salatom ili već neki drugi izdašan obrok mnogima su počesto jedini obrok u danu.
– Većini sam i jedini kontakt s vanjskim svijetom. Uvijek ih pitam kako je zdravlje, a nije rijetkost da im pozovem liječnika. U ovome poslu čovjek se nagleda u kakvim sve uvjetima žive ljudi – veli Kristijan.
On s kolegama kuharima i priprema obroke koje raznosi. Radni mu dan počinje u šest sati ujutro kako bi u pola deset ručak za sirotinju bio spreman. Još 100-tinjak Koprivničanaca svaki dan dolazi u Crveni križ kako bi objedovali u pučkoj kuhinji.
Kutak za prognane
Anđa, kojoj je 60 godina, i Ivo Agatić, 59-godišnji stopostotni invalid u kolicima, nisu među njima, i oni bi vjerojatno bili gladni da nema Kristijana.
Rat ih je 1992. godine otjerao iz sela u okolici Modriče, kuća im je uništena. Kako da žive od 700 kuna njegove bosanske mirovine i 225 kuna njezine socijalne pomoći?
– Lijepo je što se država brine da ipak imamo topli obrok, ali mislim da bi mogla učiniti još nešto za nas prognane, da dobijemo neki kutak nad glavom – kaže Ivo.
>> Ukinuli im pomoć jer imaju svoju kućicu, a oni kažu: Mi smo gladni
>> Zbog teške neimaštine oduzeli mu kćerkicu: Plakala je od gladi
Jesu li i ovi ljudi Hrvatska , zaslužuju li i oni minimum društvene skrbi , za sve godine svoga rada , bilo po tvornicama , bilo na zemlji. Ovo je stvarnost na koju su svi otvrdnuli , slika Hrvatske kakvu nitko nije želio a netko nam ju je ipak nametnuo . Čime ? Svojom grabežljivošću , neosjetljivošću prema drugom i našim pristankom na šutnju .