Ako je prosuđivati po viđenome u zagrebačkoj gornjogradskoj uspinjači, kada suprug nove predsjednice prije njezine inauguracije kavalirski kupuje vozne karte, onda za Hrvatsku možda ipak ima nade. Ta jednostavna i sitna gesta ujedno bi mogla imati simboličko značenje za cijelu Hrvatsku. Taj je prizor zapravo znak poštovanja reda, pravila, zakonitosti i boljih običaja. Običaj pristojnoga, uljuđenoga i odgovornoga građanskoga ponašanja tim su činom posredovani kao uzor koji bi se trebali svi pridržavati. Hrvatska je vjerojatno neodgovornim i nezakonitim ponašanjem i došla do ruba ponora pa i do ruba pameti. Nesavjesni, nedoučeni i nepošteni nerijetko su bili uspješni u potiskivanju sebi suprotnih. S vremenom se to pretvorilo u svojevrsnu opačinu pa i u perverziju, pa je često desnica na hrvatskom srcu bila zamjena za domoljublje i za poštenje. Običaji poštenoga i čestitoga ponašanja trebali bi biti obveza za sve. Predsjedničina gesta s plaćenom voznom kartom može biti uzoritom za sve jer ne mogu neka pravila i zakonitosti za jedne vrijediti, a za druge ne. Isto je i s poštenim odnosom prema vlastitome poslu. Kada bismo svi mi samo na najbolji i najsavjesniji način radili ono znamo i trebamo, Hrvatska bi cvjetala. Predsjednica Hrvatske čak je i kupljenom kartom naznačila da kani činiti ono što očekuje i od drugih. No, drugi se često od početka hrvatske samostalnosti nisu ponašali po načelu da ono što vrijedi za druge, vrijedi i za njih. Takvoga ponašanja ima i danas.
Nedavni šeprtljavi Kukuriku naum da se i pravno normira “lex Čačić” više je dio primitivne demokracije nego poželjne demokratske sadašnjosti. Ne bude li takva zakonitost vrijedila za sve, to će biti samo nastavak karikaturalne demokracije. Da je Čačić iz nekih, samo svojih pobuda, poželio biti makar i bezizgledni kandidat za predsjednika Hrvatske, ne bi kandidatom mogao biti iz tih zakonskih razloga, a možda zbog njih neće moći biti ni saborskim zastupnikom. Da je u nedavnoj hrvatskoj prošlosti bilo takvih ograničenja, tada saborskim zastupnicima, doduše zbog političkih krimena iz komunizma, ne bi mogli biti ni Marko Veselica, Šime Đodan, Đuro Perica, Dražen Budiša, Stjepan Sulimanac, Hrvoje Šošić, Anto Kovačević, Ivan Milas, Velimir Terzić, Vlado Gotovac... Na predsjedničkim izborima pak, ne bi se mogli kandidirati ni Stipe Mesić ni prvi hrvatski predsjednik Franjo Tuđman.
Na ovim predsjedničkim izborima dogodio se povijesni mentalni i kulturološki preokret. Kolinda Grabar-Kitarović drugi je šef države koji nema politički zatvorski staž. Osim toga, prvi je put, ne samo da je za predsjednicu Hrvatske izabrana žena nego je ona svoju predsjedničku prisegu dala pred drugom ženom, predsjednicom Ustavnog suda Jasnom Omejec. Te su činjenice, ne samo označile razinu naše demokracije nego ujedno postavile i visoke demokratske standarde budućoj politici. Ti će standardi uvelike ovisiti i o ponašanju tzv. običnih ljudi. Što obični ljudi budu pošteniji, učeniji, odgovorniji, empatičniji i humaniji, tada će se te osobine sve više tražiti i od političara. Kolinda Grabar-Kitarović pak takvim vlastitim karakteristikama daje nadu da se ni u bliskoj budućnosti neće moći ići ispod tih visokih patriotskih, etičkih i kulturnih načela. Nova je hrvatska predsjednica svojom decentnom svečanošću, političkom odmjerenošću i skladnim spojem hrvatske tradicije i moderniteta pokazala da vjeruje u nacionalni progres i da ga temelji na čestitosti, marljivosti i odgovornosti svakog hrvatskog državljanina. Okupljeno mnoštvo na povijesnome Trgu svetog Marka kao da je bilo združeno nadom da je moguća naprednija, zadovoljnija i hrvatskija Hrvatska. Hrvatskoj je potrebno novo zajedništvo, obnovljeno “pobratimstvo lica u svemiru”. Jednostavna i simpatična predsjedničina gesta s kupljenom voznom kartom primjer je i simbolička naznaka kako bi se trebala ponašati i cijela Hrvatska. Hrvatska koja se drži kulturnih i civilizacijskih regula, sigurno je ona koju zagovara i priželjkuje prva hrvatska predsjednica, sukladno svome završnome uskliku: “Vjerujem u te, zemljo moja Hrvatska!”
Da parafraziram: Odabrao Jakov Kitarović! Jedino mi nikako nije jasno kako je gomila analitičara i politikanata zaključila da Kolinda Grabar Kitarović sluti na reinkarnaciju tuđmanizma kad se iz aviona vidi da je žena spoj nacionalnog i internacionalnog, da je formativne godine provela u inozemstvu i da zato originalan i dostojanstven nastup - sjetimo se uvijek mrguda pok. Tuđmana koji je bio nevješt u diplomatskim vodama, oko njega unezvjeren prevoditelj i onih epizoda salvetiranja, gdje strani političari nisu mogli uopće procijeniti njegove namjere jer im sve to bilo čudno, zajapureni povjesničar/general. Ukratko, hvala pok. Tuđmanu na njegovoj epohi (jednom general, uvijek general!) - ali Kolinda Grabar Kitarović je "svoja" i vrlo elokventna i decentna u nastupu. Tko je pak njoj predbacivao da je Barbie bez mozga, da ima sliku, nema ton - e to su pravi zlobnici jer ima upečatljiv govornički nastup, plus multilanguage opcija koju će tek mnogi čuti kad se aktivira. Može se ona spustiti na njihovu razinu, ali ona je njima nedohvatljiv nivo! Što se tiče njene navodne prijeteće autoritarnosti , pogledajte lice Jakova, njenog supruga - koje izbrazdano i odaje trajnu patnju u njemu i pasivan položaj, ne smije ni pisnuti, jelda...