Predrag Fred Matić, Mordecai Anielewicz i Franz Jägerstätter naoko nisu uspjeli promijeniti svijet, ali su u trenutku pobijedili zlo

Flak mi je javio da je preminuo Fred. To, naravno, nije moglo biti točno. Samo, znao sam dobro Flaka, ne bi se javio da nije ozbiljno i ne bi zvučao toliko potreseno. I prije no što sam dopustio srcu da se sudari s istinom, u bljesku svojevoljne asocijativnosti, javio mi se Balašević s dva stiha "U ravnici svima ravno, rode moj. Pa je ČOVEK nekad planina u njoj..." Flak je shvatio rastresenost i da sam odlutao tko zna kud. Samo je rekao: "Čujemo se" i brže-bolje prekinuo razgovor koji bi nas obojicu odveo do kaskada emocija koje se probijaju kroz ravnice ravnodušja. Nisam siguran postoje li dva stiha koja nisu bila namijenjena njemu, ali koja Freda bolje opisuju. Tako je to među ljudima koji se "prepoznaju po pogledu", koji "slute da isto sanjaju", između autora stihova i Freda koji je još za života postao dio priče koja će u danima što dolaze biti mjerilo naših nedoraslosti.