Kad je bio mali, majka ga je, dok radi u vrtu, morala stavljati u pletenu košaru, da nekamo ne zbriše jer za razliku od tri godine mlađega brata nikada nije mogao dugo biti na jednom mjestu. Alanu Filešu danas je 56 godina, no nemirni duh ostao je isti, ni ne snađete se, a on je već nestao u nekom od plastenika pa ga "otkrijete" među mini lubenicama koje rastu na mrežama, kolor paprikama, vodenim špinatom... Taj njegov karakter i vječita želja da se nešto događa i da je drugačije pridonijeli su da na više od hektara u zagrebačkom naselju Savica-Šanci Filešovi u plastenicima i na otvorenom uz standardne kulture uzgajaju povrće koje teško možete naći igdje drugdje.
Život je bolji uz boje
– Bitno je da ima boje. Mislim da život mora biti u boji – kaže Alan pokazujući šarenilo redovito navodnjavanog i prepunog povrtnjaka.
Na Kvatriću, gdje Fileši prodaju još od pedesetih godina prošloga stoljeća, i kupci su se sada već navikli da kod njih uvijek mogu pronaći nešto drugačije, poput narančastih mini rajčica za koje su najprije mislili da su nedozrele crvene, dok ih nisu probali.
– I baš su mi te rajčice donijele puno novih mušterija – kaže Alan.
U početku, nastavlja njegova majka Ankica, i njoj se samoj bilo teško priviknuti. Dok je još ona bila za štandom uzgajalo se i prodavalo ono što je bilo uobičajeno – mrkva, razne vrste salata, paprika, rajčica, krastavci... Kad joj je Alan počeo pomagati na placu i donio joj azijski miks, nakon nekoliko sati uočio je da ga je skrila ispod klupe, da nitko ne vidi:
– Nisam znala kak' bi to uopće ponudila – kaže prisjećajući se vremena kad je Alan u zemlju ubacivao njoj sasvim nepoznato sjeme i svog šoka kad je u juhu stavila mrkvu izvana smeđu, a unutra narančastu pa u loncu ugledala poput blata smeđu tekućinu.
S vremenom je naučila da su šarena i ljubičasta mrkva za salatu ili pečenje, a ne za kuhanje. Nisu joj više nepoznati ni kineski kupus, daikon, sisho, gorka dinja, jabučna menta, paprike koje mijenjajući boju iz zelene u crvenu mijenjaju i okus iz ljutog u slatki, patlidžani koji mirišu na šampinjone...
Zahvaljujući Alanu Filešu, njegovoj želji za učenjem i redovitim ubacivanjem novog sortimenta, sedam desetljeća duga povrtlarska tradicija u obitelji posljednjih godina nadopunjena je okusima iz cijelog svijeta, što su prepoznali i strani radnici koji se petkom, subotom i nedjeljom snabdijevaju na njegovu štandu povrćem i začinima s kojima su odrasli. Dolaze i ljudi koji su otkrili neku novu namirnicu pa se vraćaju po nju. A sjeme do Alana ponekad stiže iz najrazličitijih krajeva svijeta. Donose mu ga ljudi koji putuju, njegovi kupci, poznanici i prijatelji. Japanci, Filipinci, Indijci, svatko ponekad donese nešto svoje, nešto uspije, nešto ne, dio zadrži u ponudi, dio izbaci jer nema interesa.
– To su čari poljoprivrede. Al' važno je pokušati. Pun sam entuzijazma dok čekam da nešto novo izraste, to me i drži – komentira Alan hodajući po svom "laboratoriju" pod vedrim nebom.
Na primjer, s jestivim krizantemama upoznala ga je Maki, Japanka koja živi u Zagrebu i povrćem se za svoj minimalistički bistro opskrbljuje upravo na štandu Filešovih.
– Rekla mi je da imam dobro povrće, da ima ukus i da će kod mene kupovati – zadovoljan je.
Nisam tipični kumek s placa
Upravo zbog povrtlarstva on je prije desetak godina napustio i stalni posao, u grafičkoj struci. Nešto prije njega otkaz je dao i brat Igor, tiha snaga ovog gospodarstva, osim za rad u vrtu zadužen i za pakiranje kombija svježim povrćem i njegovim istovarom i pažljivim slaganjem na štand. Mama Ankica tako je dobila zamjenu na placu:
– Znao sam da mama ima svoj dugogodišnji krug mušterija i mislio sam da ću ljudima izgledati kao netko tko ne proizvodi povrće. Nisam tipični kumek, a kupci najprije uoče osobu tek onda ona što prodaje. Ljudi idu okolo po placu, slušaju... Kasnije mi je puno njih reklo da su čuli od drugih da je kod mene roba dobra pa su tek onda došli – govori Alan otkrivajući kako najviše vremena za razgovor s mušterijama ima nedjeljom i sretan je kad od nekog čuje da postoji biljka koja će u povrtnjak na Savici unijeti još malo boje.