Kolumna

Povijest se ponavlja, nezadovoljni zaposlenici HNK u Zagrebu najavljuju štrajk

Foto: Patrik Macek/PIXSELL
Sindikalni prosvjed protiv Uprave HNK u Zagrebu: V.D., a ne D.V.!
Foto: Patrik Macek/PIXSELL
Sindikalni prosvjed protiv Uprave HNK u Zagrebu: V.D., a ne D.V.!
29.03.2021.
u 12:34
Protest nezadovoljnih umjetnika ispred zgrade HNK na kojem su se rigorozno poštovale epidemiološke mjere aktualna ministrica kulture nikako ne bi smjela nazivati neprimjerenim pritiskom. Jer, što je to neprimjereno u najavljenom protestu zaposlenika protiv uprave?
Pogledaj originalni članak

Povijest se ponavlja. U vrijeme kada se već mogao osjetiti vonj umirućeg socijalizma i njegova pravnog sustava, na jesen 1989. godine, u Hrvatskom narodnom kazalištu u Zagrebu došlo je do štrajka. Glumci su odbili glumiti. Publika je došla u teatar, a nije znala hoće li predstave biti ili će gledati praznu pozornicu.

Bio je to zvučni šamar kulturnoj politici tadašnje okamenjene države. Komitet, kako gradski, zagrebački, tako i onaj republički iz Kockice, bio je zgrožen, ali i manji od makova zrna, jer su već ranije shvatili da nikada ne treba dodatno provocirati isprovocirane umjetnike.

Njihove reakcije mogu biti krajnje neizvjesne i neugodne po svaku politiku. Stoga je na mjesto vršitelja dužnosti intendanta, u želji da se strasti smire, postavljen ugledni glumac Božidar Boban koji je tako zasjeo na užarenu fotelju nesretnog Karla Krausa. Bobanova intendantura bila je kratka, potrajala je samo tri mjeseca, do 31. prosinca 1989. godine kada je na mjesto vršitelja dužnosti postavljen Zlatko Stahuljak, da bi ga nakon nešto više od godinu dana zamijenio Georgij Paro, prvotno također kao vršitelj dužnosti.

O tom davnašnjem socijalističkom štrajku u HNK se zna jako malo. Još ga se rjeđe spominje, iako u socijalističkom društvenom jednopartijskom uređenju, štrajkovi u tako važnim kulturnim institucijama i nisu baš bili česta pojava. Ovih dana ponovno se javno govori o mogućem štrajku i to opet u Hrvatskom narodnom kazalištu u Zagrebu. I kao i 1989. godine, današnji komiteti (tj. institucije koje su preuzele posao i navade komiteta) su zgroženi, ali, zanimljivo, nisu manji od makova zrna, nego već mjesecima polemiziraju s buntovnicima i zviždačima. I to bez dlake na jeziku.

Što je, doduše, donekle i razumljivo, jer živimo u višestranačkoj demokraciji koja je crno na bijelo ovjerena i ulaskom u Europsku uniju. Ako se zaposlenici HNK javno bune protiv uprave, potpisuju peticije i daju izjave medijima, zašto, primjerice, i ministrica kulture i medija ne bi otvoreno stala na stranu uprave i branila njezinu čast i njezine stavove? Naravno, pri tome treba poštovati demokratske uzuse kakvi postoje i u Europi.

Dakle, protest nezadovoljnih umjetnika ispred zgrade HNK na kojem su se rigorozno poštovale epidemiološke mjere aktualna ministrica nikako ne bi smjela nazivati neprimjerenim pritiskom. Jer, što je to neprimjereno u najavljenom protestu zaposlenika protiv uprave? Što je to neprimjereno u mirnim prosvjedima u kojima se javnosti iznose činjenice o stanju u HNK koje već dulje vrijeme nije idilično, jer se problemi samo gomilaju, a nitko ih ne rješava?

Zašto bi neprimjereno bilo iznijeti podatke o pravom egzodusu zaposlenih djelatnika HNK koji su proteklih godina napustili kuću? Zašto se ne bi smjelo javno razgovarati o nevjerojatnoj činjenici da već dugi niz godina ni jedan hrvatski dirigent osim Nikše Bareze nije dirigirao ni jednom opernom premijerom u središnjoj hrvatskoj opernoj kući? Itd. Neprimjereno je što je takva situacija prolazila mimo vlasnika HNK, a to su država i grad Zagreb.

Neprimjereno je što oni nisu na vrijeme reagirali, a dobivali su informacije o stanju u kući, a mogli su se, uostalom, informirati i iz tiskovina u kojima pojedini intelektualci već godinama šalju dimne signale da nešto ne štima u žutoj zgradi na Trgu Republike Hrvatske. No još je neprimjerenija i opasnija bila nedavna izjava resorne ministrice Nine Obuljen Koržinek u kojoj je, reagirajući na najavljeni protest dijela zaposlenika HNK (iza kojeg su stali svi sindikalni povjerenici u kolektivu osim onog dramskog), rekla da i u okolnostima koronske pandemije, kada je mnogim umjetnicima uskraćena mogućnost rada, ona “očekuje potrebnu razinu odgovornosti zaposlenika javnih kulturnih institucija, koji, za razliku od samostalnih umjetnika, imaju sigurne prihode”. Aha. Tu smo znači.

Dakle, zaposlenici javnih kulturnih institucija imaju sigurnu plaću i moraju biti kuš. Ne smiju protestirati. Ne smiju tražiti smjenu uprave. A ne smiju niti spomenuti riječ štrajk. Danas, u 21. stoljeću u zemlji koja je članica EU, zaposlenicima središnje kazališta uskraćeno je ono što im je bilo omogućeno i 1989. godine, kada je jedna jedina partija krojila sve karte i bila gospodar života i smrti u državi. Imamo li mi i danas takvu partiju u Hrvatskoj?

Pogledajte na vecernji.hr

Komentari 2

AN
Antonia1987
00:45 13.04.2021.

Svaka čast na objektivnom,zdravom i razumnom osvrtu!Bravo!

MA
marta22
21:47 30.03.2021.

Bravo!