Potomci Malene i Klepetana napustili gnijezdo na krovu škole

Najpoznatija roda na svijetu Malena i dobri domar Stjepan Vokić čeznutljivo su gledali u gnijezdo u koje više nikada neće sletjeti pet mladih ptića.

“Programirane” ptice

Iako im je tek tri mjeseca, potomci Malene i Klepetana zauvijek su napustili svoj dom u školskome dvorištu u Brodskom Varošu.

Prije odlaska u toplije afričke krajeve, nekoliko će dana privremeno boraviti u stotinjak kilometara udaljenom Lonjskom polju, gdje će se u prirodnom okružju učiti letenju i samostalnom životu.

- Mlade rode imaju svoj termin kada moraju otići iz gnijezda. Otac i majka im više ne daju jesti i tako ih praktično primoravaju na odlazak. Po povratku s Lonjskoga polja obično se 16. ili 17. kolovoza okupe na jednome poljoprivrednom imanju nedaleko Slobodnice, na kojemu ih lisice i drugi grabežljivci zbog visine ne mogu dohvatiti, i potom zajedno kreću na 13.000 kilometara dugački put prema jugu – govori Stipe.

Za 19 godina života, Malena je na svijet donijela i othranila četredeset mladih roda. Za razliku od Klepetana, koji svakog ožujka hrli natrag u zagrljaj svoje voljene, njihovi se potomci nikada ne vraćaju u obiteljsko gnijezdo.

- Pravo je čudo koliko su te ptice programirane. Kada bi i ljudski rod bio takav, bili bismo savršeni. Kada malo othrani svog potomka i vidi da može letjeti, stara roda mu kaže: E, nećeš više dobiti jesti, idi se učiti živjeti! – smije se Stipe.

Putem svojih potomaka uskoro će krenuti i Klepetan.

Po njega su već došla dva rodana kako bi za koji dan zajedno poletjeli put Afrike. Prošle je godine otišao 28. kolovoza i to je dosad najdulje što je ostao ovdje.

- On bi, jadan, volio da i Malena krene s njime, ali ona ne ide – domeće domar.

Suze na rastanku

Iako su već devet godina zajedno, Klepetan još uvijek nije svjestan da Malena ne može odletjeti zbog slomljenog krila koje nikada nije do kraja zaraslo.

- Ove bi godine mogao krenuti nešto ranije, jer su poslije Velike Gospe najavili zahlađenje. Ona jadna ne može, pa se onda počne kriti, utekne u garažu i bježi od njegova pogleda. Onda i meni bude žao pa se rasplačem. Prošle je godine Klepetan šetao za mnom dok sam im išao po ribu i pratio me do kapije, kao da mi je htio reći: “Pričekaj da se pozdravimo, ja danas moram ići”. Kada sam se vratio navečer, njega više nije bilo.