Politika dodirljivosti

Židovi su dvije tisuće godina čekali svoju državu samo da bi imali od koga krasti, zaključio je duhovito Amos Oz u svojoj knjizi ‘O ljubavi i tmini’. S Hrvatima je, kao se vidi, posve isto. Ni svo držanje ruku na srcu i pjevanje himne nije spriječilo tzv. elitu, ni političku ni gospodarsku ni sveučilišnu ni diplomatsku, da posegne za onim što im ne pripada. Posljednjih godinu dana, a iznad svega posljednjih šest mjeseci, razotkriva se sva dubina njihove ljubavi prema državi koju su navodno željeli.

Mediji, a potom i sudnice i zatvori, puni su upravo onih - ministara, menadžera, profesora, bankara, amabasadora - od kojih se očekivalo da budu zamašnjaci društvenih promjena na bolje. Umjesto toga oni su povezani u klanove cijelu državu pretvorili u samoposlužnu kasicu-prasicu iz koje se kralo što se stiglo, u kojoj se varalo koga se stiglo i u kojoj su se uzajamno uvjeravali da je to dopušteno samo zato jer nitko nije uhvaćen i kažnjen. Bili su je spremni razbiti na komadiće bez grižnje savjesti, rasturiti do posljednjeg atoma, poharati poput tsunamija.

Prepoznajući trenutak u kome je narod naprosto zamro konsterniran veličinom lopovluka i njegovom premereženošću u svim segmentima društva te vlastitim beznađem, premijerka Kosor je odlučila poentirati. Zna ona da hapšenja vesele ljude koji nisu navikli da pravosuđe i policija rade svoj posao kako treba već po nalogu politike. Shvatila je da građane sve manje zanima što će do kraja biti s tima koji su osumnjičeni, optuženi, uhapšeni.

Gorčina i besperspektivnost su ih dovele do toga da ih raduje i sama činjenica da netko konačno završava u zatvoru. Pa ako je to i potrebno Bajiću za novi mandat, ako na tome premijerka skuplja postotke u rejtingu najpopularnijih, nema veze. Glavno da se konačno vidi da se bar nekome stalo na rep.

I upravo u tome leži opasnost. Vladajuća politika još jednom igra ulogu koju ne bi smjela. Godinama je bila manipulativna i upletena u sve i svašta, a sada se pravi boljom nego što jest kako bi zakamuflirala stvarne razloge i pokazala se čišćom nego što jest. No ne ide to tako brzo. Pročišćavanje HDZ-a će ipak trajati malo dulje, jer je i kontaminacija trajala dugo. Pokušaji da se pokaže kako upletenost u kriminal nema stranačku boju – pa se tako sada ‘hvataju’ i optužuju i esdepeovci i haeselesovci, ali zanimljivo da još uvijek nema haesesovaca – imaju posve drugu dimenziju. Ne ostaje dojam da je stvarni cilj da se doista nađu oni koji su krivi. Cilj je da se pokaže da se radi o novoj politici, s jedne strane, i dokaže da su ipak svi isti, s druge. Uspjeh bi bio da ljudi pomisle da su HDZ-ov Sanader i njegovi sateliti koje je štitio, a među koje spada sigurno i dio kadrova iz koalicijskih stranaka, na jednoj strani vage jednako teški kao SDP-ovi Zvonimir Mršić ili Zoran Vinković, na drugoj strani. Ali vaga ipak ne pokazuje ravnotežu, za nju bi bili nužni malo teži igrači iz SDP-a.

Očito u trenutku kada je SDP ‘potpisao’ primirje s premijerkom na šest mjeseci – jer im je poslana jasna poruka da se Kosorovoj, koju trenutno vole i međunarodna zajednica i građani, ne smije pakirati – optužbe protiv načetih SDP-ovca ne zvuče previše uvjerljivo. Naprosto, šteta koju su eventualno počinili SDP-ovci o kojima se sada govori nemjerljiva je sa štetom koju su počinili svi oni na drugoj strani vage.

I zato se premijerka vara ako misli da je poslala poruku da nema nedodirljivih. Poruka je upravo obrnuta: i dalje su dodirljivi oni za koje politika tako odluči.Kosorovoj treba moć i podrška i u službi su joj očito one institucije koje su služile i Sanaderu samo što ih je on koristio za zataškavanje, a ona za razračunavanje. Ne radi se naime o stvarnoj promjeni načina na koji politika funkcionira već samo o pokušaju da se prikaže novom, kako narod ne bi vidio koliko su obrasci po kojima radi stari.