Pogubne 'dječje bolesti'

Dokad će se Hrvatska morati sramiti zbog nasilja prema građanima druge nacionalnosti, drukčijih političkih i vjerskih uvjerenja? Incidenti što su prvih godina državne samostalnosti tretirani poput dječjih bolesti demokracije, provlače se u fazu adolescencije i prijete vjerodostojnosti službene politike koja se od 2000. godine naovamo trudi dokazati upravo na planu zaštite manjinskih prava i političke tolerancije.

Počela je to Račanova, a nastavila Sanaderova vlada, i to u samom startu, uključivši Srbe u koaliciju, pa sve do današnjih dana, kad se s tom politikom učvršćuje u ulozi regionalnog lidera. Sanader je prošlog tjedna u Beogradu tražio mjesto za predstavnika hrvatske manjine u srbijanskom parlamentu, ovaj tjedan nakon kamenovanja srpskih kuća u Biljanima Donjim reklo bi se da još ima puno problema s odnosom prema srpskoj manjini u Hrvatskoj. 

Prije nešto više od godinu dana u blizini Karina Donjeg ubijen je hrvatski građanin Dušan Vidić. Osamdesetjednogodišnjeg starca srpske nacionalnosti, koji je veći dio godine živio u Zagrebu, ubojica je dohvatio usred dana, na putu između vikendice i mjesne pekarne. Ime ubojice ni danas se ne zna. Sad kad je četveročlana skupina Hrvata iz Škabrnje kamenovala kuće građana srpske nacionalnosti u benkovačkom kraju, policija je bila puno brža.

Četvorka je ubrzo otkrivena i uhićena, što se može pripisati učinkovitosti policije pod palicom istog onog ministra Kirina koji je još prošli tjedan bio na stupu srama zbog bijega korčulanskog dilera droge. U policiji pak kažu kako takva uspješna akcija ne bi bila moguća da nije bilo suradnje s lokalnim stanovništvom, a lokalno stanovništvo ne bi surađivalo da nije bilo njihova povjerenja u policiju.

Vide se, dakle, zrnca napretka, pođemo li od toga da su incidenti uvijek mogući, ali isto tako možemo pretpostaviti da bi takvih incidenata bilo manje, da starci u Biljanima Donjim možda uopće ne bi bili izloženi kamenim gromadama, da se u javnosti češće i neposrednije čuje poruka vladajućih o neprihvatljivosti nacionalne mržnje. Zašto se na poprištima takvih incidenata uvijek prvi pojave političari srpske nacionalnosti, a ne Hrvati? Zašto pred kamere s izrazima osude prije stignu predstavnici OESS-a nego hrvatski ministri? Zašto netko iz Vlade, netko tko se možda zatekao u najbližem ljetovalištu, nije već u utorak bio u selu u kojem su mještani proveli noć strahujući za svoje živote?

Ako ih se zapusti, s dječjim je bolestima demokracije kao i sa svakom drugom bolešću, prerastu u kronično stanje, što sigurno nije namjera ni političkog vodstva ni većeg dijela javnosti. Osim u sferi odnosa prema manjinama, pojačana je izloženost u sferi slobode medija, te funkcioniranja državnih institucija. Afera oko izbora Upravnog vijeća Hine, prigušena kad je na čelo te skupine izabran ugledni stručnjak Ivan Rusan, na kojeg nitko nije mogao prigovoriti, pokazala je da su još žilava shvaćanja iz 90-ih.

Javnom izvještajnom agencijom kao ni javnom televizijom više nitko neće moći ravnati kao što se to moglo prije desetak godina, niti bi ijednoj stranci koristilo išta drugo izvan objektivnog, profesionalnog, što znači i poštenog novinarstva. Bilo kakve manipulacije vrlo su kratkog dometa, kao što je to slučaj i s upravljačkom strukturom jedne druge institucije 

Savjetom Hrvatske narodne banke. Oko tek imenovanih članova toga tijela za jesen se najavljuju nove, "predizborne bitke", kao da nije riječ o instituciji koja po slovu zakona mora biti izvan domašaja političkog upletanja. Osim što smo u praktičnom raskoraku s europskim demokratskim standardima, možemo si dopustiti da ne poznajemo ni vlastite zakone. Kad ono ulazimo u EU?