U potkalničkoj ravnici, ispod Malog Kalnika u Gornjoj Rijeci, na obnovu godinama čeka dvorac koji je isprva pripadao obitelji Orehoczy, koja je pod sobom imala Veliki i Mali Kalnik, kao i obližnja imanja. U sjevernoj kuli, prema legendi, kasnija vlasnica Sidonija Erdödy Rubido otpjevala je prvi put hrvatsku himnu "Lijepa naša domovina". Dvorac je 2007. prodan splitskoj tvrtki koja je 2015. završila u stečaju iz kojeg se uspjela izvući nakon što su vjerovnici prihvatili stečajni plan, bez prodaje imovine. U svibnju 2023., kako doznajemo, stečajni postupak je zaključen.
Status kulturnog dobra
– Privatni investitor počeo je s manjim radovima, uređuje se okoliš i sjeverna kula, očišćen je potok... Nešto se pokrenulo – kaže nam načelnik Općine Gornja Rijeka Darko Fištrović. Lokalna zajednica ima velika očekivanja od dvorca koji ima status kulturnog dobra. Od 17. stoljeća do danas dvorac i okolno zemljište prošli su razne faze dogradnje objekta i rascjepkavanja posjeda koji su u 20. stoljeću rasprodani seljacima, u vrijeme Drugoga svjetskog rata u njemu su bili zatočeni Židovi, a sredinom 1942. godine iz ustaških logora Stara Gradiška i Uštice dovezeno je oko 400 dječaka s područja Kozare u Bosni. Mnogi od njih su umrli od gladi i zaraznih bolesti. Nakon Drugoga svjetskog rata, kao i u mnogim drugim takvim zdanjima, u dvorac se useljavaju učenici, a osnovna škola tu je radila sve do 1984. godine. Nakon toga prepušten je propadanju. Sredinom 90-ih je dan u koncesiju privatnoj osobi koja je planirala otvoriti luksuzni hotel. Na zgražanje konzervatora, tadašnji koncesionar samoinicijativno je obavio preinake i devastirao dvorac, zbog čega je sudskim rješenjem izgubio koncesiju. Desetak godina poslije, stiže novi investitor, spomenuta privatna tvrtka iz Splita, koja također najavljuje uređenje hotela s pratećim sadržajima. Konzervatorsko-restauratorskim istraživanjima utvrđeno je da dvorac ima četiri povijesno vrijedne faze, od kurije iz prve polovice 17. stoljeća i dvorca-kaštela s četiri kule do barokizacije s kraja 18. stoljeća te adaptacije iz 60-ih godina 19. stoljeća. Dvorac je sagradio Vladislav Orehoczy mlađi, vjerojatno oko 1663. godine, s time da se u jednoj isprava iz 1650. godine spominje "kurija Reka". Da povijesnu jezgru dvorca čini upravo ta kurija, potvrdila su i istraživanja provedena 1995. godine. Danas dvorac ima dvije istočne kule, no na postojanje još dviju zapadnih dokazuje spis iz 1731. godine u kojem se opisuje prostrani stari "castellum" s četiri kule. "Neki su istraživači ukazivali na obližnji dvorac Gušćerovec vrlo sličnog koncepta kao mogući uzor za izgradnju Gornje Rijeke, što je sasvim prihvatljiva teza", napominju Mirjana Visin i Viki Jakaša Borić u radu "Dvorac gornja rijeka – obnova i prenamjena". U perivoju je uređeno jezerce i postavljen spomenik u znak sjećanja na dječji logor. U dvorcu ništa od izvornog inventara nije sačuvano. U jednoj od faza Sidonija Rubido preuređuje dvorac šezdesetih godina 19. stoljeća. Ta prva hrvatska operna pjevačica rođena je 1819. u Zagrebu. Otac grof Karlo Erdödy bio je veliki župan Varaždinske županije, a majka Henriette rođ. grofica Harbuval et Chamaré, dama Reda zvjezdanoga križa. Sidonija je imala dva brata i dvije sestre, od kojih se jedna udala za grofa Miroslava Kulmera. Po ocu Karlu bila je praunuka hrvatskog bana Ivana Nepomuka II. Erdödyja, a baka Amalia Palffy bila pak je pranećakinja državnog kancelara carice Marije Terezije, Josipa II., Leopolda II. i Franje II. te rođakinja kancelara Metternicha. Među njezinim precima je i švedski kralj Gustav I., Sidonijin pradjed s majčine strane grof Harbuval et Chamare navodno je prvi u Hrvatsku donio krumpir i poticao seljake na uzgoj.
Odbila bečku operu
Sidonija i brat Stjepan podržavali su ilirski pokret. S 14 godina na koncertu Filharmonijskog glazbenog društva otpjevala je popijevku Ferde Livadića i Gajevu budnicu na hrvatskome jeziku, a ne na njemačkom, kao što je bilo uobičajeno. Ostalo je zapisano da je to bilo prvo koncertno izvođenje neke pjesme na hrvatskom jeziku. Kasnije će Sidonija odbiti ponudu da postane pjevačica bečke opere i 1843. udaje se za španjolskog plemića Antuna pl. Rubida kojem će 1857. biti dodijeljeno austrijsko plemstvo s predikatom "de Zagorje". Nakon suprugove smrti 1863. preselila se u dvorac u Gornju Rijeku, gdje je i umrla 17. veljače 1884. Pokopana je u obiteljskoj grobnici pokraj župne crkve u Gornjoj Rijeci, a njezin je sin dvorac prodao svome zetu barunu Sigismundu pl. Micewskom.