Pjesme kao kratke priče iz Zinkina bogata života

Terezija Zinka Kožić, umirovljena učiteljica iz Brezničkoga Huma, prvu je pjesmu napisala prije pet godina. Bila je posvećena njenima prijateljima Dragici i Joži, koji su u Breznički Hum kao učitelji došli 1955. godine, a svi su se ponovo sastali u Humu nakon 50 godina, 2005. godine.

Nikad nije kasno
- Za tu sam im obljetnicu zajedničkoga rada željela napisati neku zahvalu, pa sam napisala pjesmu koja im se vrlo dopala. Otada polako pišem i bilježim stihove, što su zapravo kratke priče iz moga života - kaže Terezija Zinka. Do toga vremena uopće nije pisala niti se bavila poezijom, već je samo, kaže, čitala knjige koliko je mogla, s obzirom na vrijeme kojim je raspolagala.

- Tek sad, u jesen svog života, u osmom desetljeću, pišem pjesme. Zašto tek sad i je li to dar u meni sazrijevao, ne znam, ali mislim da nikad nije kasno - priča Terezija Zinka.

Neke od pjesma nastalih u protekle četiri godine našle su se u njenoj zbirci pod nazivom “Zmislim se”, a piše na štokavskom te brezničkohumskom i viničkom govoru. Na pisanje ju je poticala i kćer, a svaku su njenu pjesmu, kaže, najprije saslušali ukućani, koji su bili i kritičari.

- Znala sam se ujutro dići i pisati, pa sam ih zvala da čuju kaj mi je taj dan palo na pamet - smije se autorica. U pjesmama progovara u svom djetinjstvu u viničkom kraju, doživljajima prirode i svega što je okružuje, dok o ljubavi, onoj između dvoje ljudi, ne piše previše, jer je, smije se, to iza nje.

Sretna i ponosna
- Imam još pjesama, nepročitanih, koje bi mogle izaći, ali sam sretna i ponosna što sam ovo uspjela u svojim godinama. Ostaviti nešto svojim mještanima i bivšim učenicima, dar pisanja podijeliti s čitateljima, koji tako mogu upoznati moju dušu - rekla je Terezija Zinka Kožić.

Izdavač zbirke je zagrebački Centar za poduku, a uredile su je književnica Emilija Kovač i Božica Pažur, urednica časopisa Kaj.