Piše Miljenko Jergović: Ljuba u gradovima, ili kako smo propustili šansu da iz socijalizma izađemo

Početak je osamdesetih, zima, januar mjesec. Na Sepetarevac nam po prvi, a život će pokazati i posljednji put stižu naši pra-prija i pra-prijatelj, Pepeovi roditelji, Finci iz Helsinkija. Vesna, snaha njihova, moja najbliža rodica - Srbi bi rekli sestra po ujaku - već četvrtu-petu godinu počiva na sarajevskom groblju Bare, pa je, govori se tako u kući, i njima vrijeme da je obiđu na groblju. Prije će, međutim, biti da ljudi idu u turizam. Mrtvi su mrtvi, i ne idu živi toliko po grobljima, kao što idemo mi. A možda ih, naše pra-prijatelje Fince, zanima i kakvi smo mi? Tjedan prije njihova dolaska mati moja Javorka uzima odmor da redi i sređuje kuću. Ovaj put, možda i samo ovaj put, ne odlaže u posljednji čas veliko spremanje, ne pada u postelju s migrenom, ne žali se na depresiju, nego dovodi Ženu, i od rana jutra pa do večeri radi.