Papa Franjo, Gandalf Bijeli svijeta u nuklearnom predsoblju, umjesto vjere u boga, vraća vjeru u čovjeka

Danas je Katolička crkva u Hrvatskoj najprihvatljivija opcija. To samo dokazuje u kako ludom vremenu živimo kada je Crkva postala najlogičnija i najrazumnija ustanova. To što je napisao Zvonko Maković sada već i povijesno daleke 1994. odnosilo se na Kuharićevu Crkvu, vrijeme kardinala za kojeg je Hrvatska imala sreće da ga ima baš tada. Makovićeva rečenica već duže vrijeme nema nikakvog doticaja s hrvatskom eshatološkom stvarnošću, ali se, gle novog čuda, popela na globalnu razinu i to zahvaljujući ovom čudnom papi.

Nekada je, kao vic potvrde samo po sebi razumljive stvari, plasirano pitanje "a je li papa katolik". Danas se, na svu sreću, za dobroga papu Franju to itekako treba pitati kao legitimna dilema zbog odudaranja ne samo od većine njegovih navodnih suboraca, nego i zato što Franjo toliko odskače od fotorobota prosječnog katolika svećenika i još uprosjećenijeg katolika vjernika da je i moj ateizam doveden na kušnju. Mislim si, ako su tajnim glasanjem izabrali baš nekog takvog među svim onakvima, onda doista mora biti boga koji je preko duha svetog odlučio djelovati na korumpiranu kvazivjerničku oligarhiju.