Ispod morske površine uz sjevernu obalu Njemačke polako hrđaju tisuće bombi i drugog oružja. To je dio od procijenjenih 1,6 milijuna tona konvencionalnog streljiva u Sjevernom i Baltičkom moru, što je naslijeđe dvaju svjetskih ratova i masovnog odlaganja oružja nakon 1945. Desetljećima se taj materijal uglavnom ostavljao na miru, osim ako nije predstavljao opasnost od eksplozije. No kako metalni omotači korodiraju, javlja se jedan drugi problem.
Dio oružja ostaci su borbi: mine, neeksplodirane bombe i streljivo izgubljeno u moru. Ali goleme su količine namjerno potopljene nakon kapitulacije nacističke Njemačke 1945., kad su Saveznici zbrinjavali golem njemački arsenal. Ono što se nekoć smatralo eksplozivnom opasnošću danas je postalo ekološka opasnost. „Jasno je da zbog korozije tih predmeta spojevi ulaze u morski ekosustav i u morski život", rekao je za DW toksikolog sa Sveučilišta u Kielu Edmund Maser. „Pokazalo se da su ti spojevi otrovni i kancerogeni, i za ljudski i za morski život", kaže.
Među najotrovnijim spojevima u starom oružju jest TNT. Jörn Scharsack iz njemačkog Instituta Thünen tragao je za dokazima o njemu u ribi limandi, jednoj vrsti iverka. „Nalazimo TNT u ribama, ili recimo, metabolizirane produkte razgradnje TNT-a", rekao je za DW. Količine su sićušne, mjere se u nanogramima, i ne sadrži svaka riba mjerljive razine. No istraživači te spojeve uvijek iznova nalaze oko mjesta na kojima je odloženo mnogo streljiva. „Razina je niska. Ali je prisutna."
Zasad se ne čini da onečišćenje ribe čini akutno bolesnima. „Ribe izgledaju zdravo kad ih izvadimo. Nemaju više bolesti u smislu virusnih, bakterijskih ili parazitskih oboljenja", kaže Scharsack. Postoji, međutim, jedan nalaz koji se ponavlja. „Ono što vidimo jesu tumori na jetri" Maserova je skupina spojeve iz streljiva pronašla i u ribama, kao i u školjkašima. Istraživanje njegova tima utvrdilo je abnormalnosti jetre u više od 50 posto riba koje žive oko nekih odlagališta streljiva i olupina, u usporedbi sa samo 1 do 2 posto kod riba inače.
Školjkaši su pak pokazivali biokemijske znakove oksidativnog stresa. Kako se TNT metabolizira, vrlo reaktivni oblici kisika mogu oštetiti bjelančevine, lipide, pa čak i DNK. „To može biti korak prema raku", rekao je Maser. A onečišćenje ne staje na ribama i školjkašima. Maserov je tim spojeve povezane s TNT-om otkrio i u uzorcima tkiva dvaju nasukanih kitova, što pokazuje da kemikalije dopiru do životinja na vrhu morskog hranidbenog lanca. „To znači da su ti spojevi stigli do predatora", rekao je.
To otvara očito pitanje: ako spojevi povezani s TNT-om dopiru do vrhunskih predatora, jesu li ugroženi ljudi koji jedu morske plodove? Zasad oba znanstvenika kažu da nisu. Ljudi su znatno manje izloženi preko okoliša i prehrane, a razine su niže u ribljim filetima koje ljudi obično jedu. „Trebalo bi pojesti mnogo ribe da bi se doista dosegnula razina na kojoj to postaje opasno", rekao je. „Ja i dalje idem plivati. I dalje jedem ribu", rekao je Scharsack. Zabrinjava ono što će se dogoditi dok se streljivo bude dalje raspadalo.
„Rekao bih da će se vjerojatno pogoršati ako pogledamo kako korozija streljiva napreduje", rekao je Scharsack. „Ovojnice korodiraju. Sve više otrovnih tvari leži otvoreno, izloženo vodi." Problem se čini gorim u Baltičkom nego u Sjevernom moru jer slabije struje i slabija izmjena vode omogućuju da se iscurjeli onečišćivači zadržavaju umjesto da se raspršuju. Maserovo istraživanje upućuje na to da se to možda već događa. Njegov je tim pregledao arhivirane školjkaše koji sežu do 1985. i utvrdio da onečišćenje povezano s TNT-om postojano raste od otprilike 2000. do 2022.
„Nisko je, ali raste", rekao je. „I očekujemo da ćemo tijekom nadolazećih desetljeća, možda dva, tri ili četiri, imati koncentracije koje bi možda mogle naškoditi ljudima kao konzumantima morskih plodova." Za znanstvenike to uklanjanje streljiva čini utrkom s vremenom. Morski je život već pod pritiskom onoga što je opisao kao „čitav koktel" onečišćivača ljudske proizvodnje, uključujući mikroplastiku, pesticide i farmaceutske spojeve. Streljivo toj mješavini dodaje još jedan onečišćivač.
No za razliku od mnogih od tih onečišćivača, koji su već raspršeni po oceanima, bombe i mine još su prepoznatljivi predmeti koji se mogu izvaditi i zbrinuti. Ali to razdoblje neće ostati otvoreno zauvijek. Njemačka već dugo uklanja streljivo koje predstavlja neposrednu opasnost, ali tek je nedavno pokrenula pilot-projekte sustavnog čišćenja radi sprječavanja štete za okoliš. „Tema se desetljećima ignorirala. Nitko o njoj nije htio govoriti", rekao je Scharsack.
Plan uključuje plutajuće platforme za obradu – pontone – na kojima se izvađeno streljivo može sigurno uništiti na moru umjesto da se prevozi na kopno. Maser procjenjuje da bi jedno postrojenje moglo obraditi tek oko 700 do 1.000 tona godišnje. Uz otprilike 1,6 milijuna tona konvencionalnog streljiva u njemačkim vodama, uklanjanje će potrajati desetljećima. „Potrebno je više takvih pontona", rekao je. „Moramo početi što je prije moguće."
Čak će i nakon čišćenja ostati sitni komadići eksploziva, neki ne veći od „kocke šećera". Maser istražuje bi li morske bakterije i gljive te ostatke naposljetku mogle razgraditi u CO2 i vodu. Taj je rad još u laboratorijskoj fazi i, naglašava, ne može zamijeniti fizičko uklanjanje. „Ako pričekamo možda 40 godina, onda će možda svi ti metalni omotači biti korodirani i tada nećemo imati priliku izvaditi te spojeve iz streljiva iz vode", rekao je Maser. „Zato bismo trebali djelovati sada."
Ako sadašnja vlast ne provede veliku diverziju, i dalje ćemo stajati uz zdravlje Ličana. Na kraju će biti jasno da demokracija nije ruka više, već svijest.