Osječanka u Pakistanu: Plašili su nas tim ljudima, a oni nas grle

U zrakoplovima koji su pred Božić stizali iz Pakistana, nije bilo 27-godišnje Osječanke Ane Mutnjaković. Umjesto da blagdane provede u svom gradu, mlada je volonterka osječkog Crvenog križa marljivo raznosila mreže za komarce, šatore, deke i hranu.

Demonstracije rijetke

A posla ima pune ruke jer njezin se tim brine o 75 sela, u kojima je 5500 obitelji, ukupno 45.000 Pakistanaca pogođenih katastrofalnim poplavama u kolovozu. Iako se trebala vratiti 20. prosinca, nakon mjesec dana misije, odlučila je kako će u Mukliju u pokrajini Sindh njezina adresa biti sve do sredine veljače.

– Sigurnosna situacija je odlična. Tu i tamo bude demonstracija i blokiranih cesta, ali Crveni križ je iznimno cijenjen – javlja Ana. Član je njemačke delegacije, a zadatak im je promovirati higijenu, graditi zahode, instalirati ručne pumpe za vodu… Poplave koje je izazvao nabujali Ind pogodile su, procjenjuje UN, 20 milijuna stanovnika, a 2000 ih je izgubilo život. Najveća je to prirodna katastrofa u ovoj zemlji ikad. Iako su je, priznaje, prije puta malo “poplašili” pričama o odijevanju, ponašanju i ulozi žena u muslimanskom svijetu, uvjerila se da je na jugu Pakistana atmosfera potpuno drukčija.

– Ljubimo se, rukujemo, grlimo. Pokrivamo se samo kao znak poštivanja lokalnih običaja kada smo s velikim brojem mještana. Muškarci nas iznimno poštuju. Ljudi su srdačni, topli, otvoreni. Ne zahtijevaju da budemo oni – priča. Pakistanci, dodaje, žive bez vremenskog pritiska, povezaniji su, provode više vremena s obitelji i prijateljima.

– Neopisiv je osjećaj vidjeti lica ljudi, pogotovo djece nakon pružene pomoći i poklonjenog vremena, kada vam prilaze, pružaju ruku i grle vas. Zato sam i produžila misiju – ističe.

Iako na jugu Pakistana vrebaju dijareja, hepatitis, kožne bolesti, malarija, dengue groznica, Ana do sada nije imala nikakvih tegoba. Hrani se na lokalnim tržnicama i u supermarketima, gdje nalazi sve što i kod kuće, a cijene su znatno niže.

Nije bilo milosti

– Ovo je posao kao i svaki drugi, kada bi se uzeo opis i zaduženja, ali pruža puno više od regularnog zaposlenja. Zaista shvatite da činite dobro, i to je ono što vas ispunjava i gura naprijed, ma koliko nekada teško bilo – poručuje. Ona nije jedina volonterka osječkog Crvenog križa koja je pružila ruku stanovnicima zemalja u koje ranije nije ni pomišljala otići. Zemlja je bila u potpunom kaosu, tisuće mrtvih po ulicama kada je 18. siječnja lani Tihomir Štrekelj (47) sletio na Haiti. – Nije bilo milosti, ni izbora. Preko mrtvih se prekoračivalo, i sam sam to činio – prisjeća se Tihomir, umirovljeni dočasnik HV-a. Bio je u timu austrijskog Crvenog križa, zadužen za sanitaciju, a smjestili su se u mjestu Leogane, 60-ak kilometara od glavnog grada Port au Princea.

Preživjeli su potražili spas u kampovima. Koliko je točno ljudi bilo u njima, ne zna se. Odlazili su zorom u potragu za bilo kakvim poslom i vraćali se navečer. Živjeli su na livadama u šatorima, točnije pod dekicama raspetim na četiri štapa. Tu su kuhali, prali se, djeca su se igrala. – Ni deset posto zgrada nije moglo biti korišteno. Jedna naša zgrada u novogradnji ima više željeza nego pola Leoganea, zato i jesu toliko stradale – kaže. Tihomir je gradio sanitarne čvorove. Događalo se i da oni preko noći nestanu jer je folija od koje su napravljeni bila kvalitetnija od nastambi u kojima su mještani živjeli. Patnja i bijeda kojih se nagledao nisu ga obeshrabrili. Tihomirovi su kovčezi ponovno spakirani i pitanje je dana kada će opet odletjeti u tu siromašnu karipsku zemlju. Godinu dana nakon potresa u kojem je stradalo oko 300.000 ljudi, Haićani se bore s epidemijom kolere. Malo se toga promijenilo nabolje. Mnogi su humanitarni projekti stali zbog političkih igara. Novac je znao završiti u džepovima pojedinaca.

– Nama u Hrvatskoj nije lako, no na Haitiju sam vidio kako ljudi mogu teško i bijedno živjeti – zaključuje.