Donedavno je bilo teško pronaći ženu koja mirno, u punoj opremi na stadionima stoji rame uz rame sa svojim kolegama policajcima i hladnokrvno gleda huligane koji trgaju stolice i bacaju pivske boce prije negoli će zamahnuti i krenuti na pripadnike reda i zakona. Danas u tim situacijama sve one koji su došli gledati utakmicu, a ne iživljavati se, štiti 25-godišnja Gordana Žuti, pripadnica interventne jedinice Policijske uprave virovitičko-podravske.
Gordana je u policiji dvije godine, a u interventnoj jedinici šest mjeseci. Prošla je sve situacije u kojima ljudi iz sebe izvuku ono najgore.
Divljake gledam u oči
– Smirivala sam nasilnike na utakmicama, čekala bjegunce satima u zasjedi, "frkala" ruke agresivcima koji su psovali i vezivala lisicama one koji su mi se unosili u lice na terenu. Na sebi imam opremu tešku deset kilograma – pancirku, opasač i kacigu s vizirom, palicu i pištolj, štitnike – a u kritičnim situacijama moram biti spremna na sve. Na nogometnoj utakmici gledala sam divljake u oči. U meni je rastao bijes i strah, koji moram kontrolirati. Kada masa poludi, nema sigurnog plana, morate se osloniti na vlastite snage i povjerenje kolega koji vam čuvaju leđa – opisuje Gordana.
Završila je komercijalnu školu i prekvalificirala se za policajku. Radila je i u temeljnoj policiji, no htjela je iskoristiti sportsko, rukometno iskustvo i obavljati „opasne" poslove na terenu. Naporno je trenirala kako bi zadovoljila stroge kriterije prijma u interventnu jedinicu, u kojoj danas u Virovitičko-podravskoj županiji radi kao jedina žena, s tridesetak kolega. Svaki dan trenira, vježba sklekove, trbušnjake i trči od tri do deset kilometara. Borilačke vještine sastavni su dio treninga kojim počinje svaki radni dan.
– Bez problema prebacim kolegu preko lijevog ramena, a treba mi samo nekoliko sekundi da nekog izvučem iz automobila i bacim na pod. To je za one situacije kada se problem ne može riješiti razgovorom, kada imate posla s okorjelim kriminalcima, koji ne poznaju drugi autoritet – kaže Gordana, koja živi u Špišić Bukovici. Upisala se jesenas u Visoku školu za menadžment u turizmu i informatici u Virovitici, pa u slobodno vrijeme uči za ispite. Dok ne radi, ni po čemu se ne razlikuje od vršnjakinja.
– Obožavam haljine i štikle, akcijske filmove i ludi provod s društvom – kaže. Štikle u slobodno vrijeme nosi i njezina mlađa kolegica.
– Kad sam preuzimala uniformu, pitali su me hoću li se zadužiti i za suknju. Da sam htjela suknju, ostala bih tajnica! Radovalo me prekrajanje uniforme. Rukavi su bili predugački, struk preširok. Sada smo dobili prave, po mjeri – kaže 21. godišnja Dijana Delić iz Pitomače, koja je u policiji godinu dana. Završila je srednju školu za upravnog referenta u Pitomači, u kojoj živi, no oduvijek je željela biti policajka, pa se prekvalificirala.
– Ovaj je posao dinamičan. Ne mogu se zamisliti u uredu, samo uz papire, iako i sad za jedno vezivanje nasilnika pišem opravdanje jedan sat, na tri stranice – odaje Dijana, koja u temeljnoj policiji pokriva sve – od prometnica, očevida do obiteljskog nasilja.
Nije odala nasilnika
– Jednom se neki vozač hvalio kako mu je cura napisala kaznu zbog brzine. To mi je bilo simpatično. No to su rijetki trenutci. Primjerice, došli smo na poziv žene koju je muž istukao pred djecom. On viče, pijan, prijeti... Ona u suzama, izluđena, jedva stoji, trese se... Djeca plaču. Kaos. Žena se stisnula uz mene. Ništa nije rekla. Nije odala muža, nije ga prijavila, ali u tom trenu ona i djeca u meni su vidjeli tihu potporu. Nije im trebalo ništa drugo. Kolega je smirio pijanog muža, a meni je bilo grozno jer sam znala da će se ponoviti čim popije i da će tako biti dok god ga ne prijavi – smatra Dijana.
Njezina starija kolegica iz temeljne Manuela Štajdohar Srnović (24) iz Slatine ima dvoje djece, kćer od tri i pol godine i sina od godinu dana. Kaže da uspješno kombinira obiteljski život i poslovne obveze.
– Sve se može ako vas obitelj podržava i razumije. Moj je suprug poljoprivrednik i kada ja radim, on se brine za djecu. Ako radim praznicima, skuham dan prije, a kad sam u noćnoj, on mijenja pelene, kupa djecu i uspavljuje ih – kaže Manuela. Dok je bila trudna s prvim djetetom, radila je do osmog mjeseca trudnoće. Majčinstvo ju je promijenilo, kaže, i sad je opreznija.
– Omekšate na pozitivan način. Prije kao da nisam ni primjećivala djecu, a kad sam rodila, sve se promijenilo. Za jedne ophodnje na ulici mlada mama je povukla djevojčicu za ruku i povikala na nju zbog sitnice. Pala joj je lutka. Srce mi je poskočilo, instinktivno sam htjela reagirati. Zagrliti dijete, izgrditi majku. No, ne smijem tako postupiti. Kolega i ja samo smo se prošetali pokraj nje, pa se mama smirila – sjeća se Manuela. U prometnoj, kaže, problem nisu muškarci, nego žene. One nisu za diplomatsko rješenje.
– Ne dopuštaju da im se napiše kazna, vrište, prijete, psuju, pozivaju se na sve i svakog. Spremne su se potući – kaže Manuela, koja u Slatini rješava prekršajne evidencije. Planira se upisati na studij kriminalistike.
Prašak za otiske
Žene u policiji rade u timu s kolegom i hvale ih kao prijatelje, mentore, stariju braću i vrhunske profesionalce. Dijele s njima dobro i zlo za prosječnu plaću – oko 4000 kuna dobiju oni sa srednjom stručnom spremom.
– Dobrom policajcu nije važno jesam li ja žensko, nego kako radim svoj posao. A svaka od nas ovdje taj posao voli i radi s odgovornošću – kaže Ivana Bošnjak (25) iz Donjeg Bazja, koja čuva hrvatsku granicu na prijelazu u Mađarsku u Terezinu Polju.
– Važno mi je znati da mi kolega čuva leđa. Zaustavila sam jednom automobil oko dva sata ujutro i tražila od starijeg vozača da pokaže prtljažnik jer mi je djelovao sumnjivo. Razljutio se, vikao da sam balavica, krenuo na mene. Kolega je dotrčao za par sekundi i grubijan je postao manji od makova zrna. Usput, nije krijumčario ništa – sjeća se Ivana koja kaže da upravo u „švercu" ljudi pokažu svu svoju domišljatost.
– Mlađa gospođa pokušala je prevesti štenad mješance iz Mađarske. Obično ih uspavaju, no ti su mališani iskočili, bili su ispod suvozačkog sjedala, čim je otvorila vrata dok je davala putovnicu. Zaradila je prijavu – priča Ivana. Odaje kako muškarci često traže od nje broj mobitela i u šali je pozivaju da ih pretraži. Smije pretražiti samo žene.
– Sakriti se može svašta. U grudnjaku push-up jedna kolegica pronašla je paketić marihuane – kaže Ivana. Na granici radi dvije godine, i to u smjenama po 12 sati. Raznježi se, priznaje, kada je suprug, „civil", zaštitnički zagrli nakon lošeg dana na poslu.
– Za deset godina vidim se u našoj novoj kući, s djecom, ali svakako i u uniformi – poručuje ta poljoprivredna tehničarka, koja je zvanje izbrusila na policijskoj akademiji.
Čiji alibi ima pukotine, tko laže, a tko krade i koje tajne skrivaju predmeti pronađeni u kući sumnjivaca, otkriva policijska službenica za obradu kriminaliteta Mihaela Cahun (31) iz Čačinaca, koja radi u Slatini.
– Ono što gledate na televiziji i ono što mi radimo, to je nebo i zemlja – kaže Mihaela. Eto nalaz analize otiska prsta obavljene u Zagrebu moraju čekati i nekoliko mjeseci. – Mnogi od nas koriste se starom opremom, prašcima za otkrivanje otisaka, a tek su nam nedavno u postaji sva računala priključena na internet. Mi iz krim-tima imamo samo jedno vozilo, a ponekad su dnevno tri-četiri očevida – govori Mihaela. Odaje nam drugu stranu.
Kolege vodi na sud
– Nije mi svejedno na večer izići sama u dvorište. Osvrćem se kada iznosim smeće. Radimo s različitim ljudima, a u malom mjestu svi svakog znaju. U težim slučajevima ljudi su zbog mog rada završili u zatvoru. Jedan od njih je ubojica, psihički bolesnik, koji je spavao s puškom. Drugi je provalnik. Jedan mladić, lovokradica, vješt je s noževima i brzo plane. Ako sud procijeni da nema dovoljno dokaza da ih osude, oni se vraćaju kući ili na ulicu, a mene nije teško naći – odaje Mihaela. Ne treba se junačiti, kaže, nego uvijek biti na oprezu.
Iako svatko nastoji svoj posao obaviti što poštenije i bolje, ne postoji savršen policajac, tvrdi 33-godišnja Sanja Held iz Vaške, visokoobrazovana samostalna policijska inspektorica i stručni specijalist kriminalistike. U virovitičkoj Policijskoj upravi čisti „kukolj u vlastitim redovima". Svaki tjedan svoje kolege vodi na prvostupanjski disciplinski sud u Osijeku jer su se ogriješili o regule svojeg posla.
– Kažu za mene da sam mali zloćko sa smiješkom jer na fin način rješavam krizne, etički i profesionalno teške situacije. Kada kolega uzme pet stotina kuna i ne naplati kaznu vozaču zbog brzine, ja sam tu da mu kažem da je pogriješio i da takvo ponašanje nećemo tolerirati – priča Sanja. Može razumjeti trenutak slabosti i pruženu priliku, ali je nikada neće opravdati.
– Policajac ne smije istući nekoga samo zato što mu je loš dan ili se odati kockanju niti uzeti novac jer ima kredit za stan i dvoje djece u školi. Građani moraju imati povjerenja u nas, više no ikada, a ako padnemo na tom moralnom testu, nije to samo osobni gubitak, to je gubitak za cijelu službu – poručuje unutarnja inspektorica.
svaka čast :)