Olja Savičević Ivančević, junakinja koja je Vladimira Nazora spasila od crne laži i potvore

Prvi put sreo sam je negdje daleko od kuće, čini mi se da je to bilo u Skoplju, ili možda u Podgorici, a godina mogla je biti koja od onih što su potekle prije 2010. Neka književna birtija, kasno navečer, poslije nastupa, razgovara s Antom Tomićem. Ante ju nešto pita, ili joj nešto kaže, onako muški koketno. Ona mu odgovara suzdržano, ali s osmijehom većim od lica. Intonacija glasa i izgovor su joj izrazito zavičajni. Ne pamtim nijednu od riječi koje su njih dvoje razmijenili, tada u Skoplju, ili je to možda ipak bilo u Podgorici, ali pamtim tu svoju iznenađenost njezinim naglaskom i narječjem. Zato što jezik je njezine književnosti profinjen, leksički bogat i gotovo uvijek standardni štokavski, jezik načitanog i narazgovorenog gradskog čeljadeta, pa nikad ne bih pretpostavio da je njezin privatni govor, njezin idiolekt, ovakav. Na kraju, od tog prvog viđenja na daljinu, jer Ante je od mene te noći u Skoplju, ili u Podgorici, sjedio dva i pol metra dalje, a Olja je sjedila još dva i pol metra iza njega, ostali su mi samo taj njezin glas i naglasak, i taj oversize osmijeh. Oboje bili su zaštita od prevelike komunikacije, zaštita od svijeta, i specifični, krajnje distingvirani oblik onoga gospodstvenog srama, s kojim bolji i finiji među nama izlaze među svijet. Osmijeh veći od lica, i idiolekt kaštelanske cure koja ranim jutrom žuri na rad u Jugoplastiku, to je za mene bila Olja Savičević Ivančević.