Odlazak Henryja Kissingera – jednog od rijetkih koji je još vjerovao u partnerstvo Sjedinjenih AmeričkihDržava i Kine

Henry Kissinger živio je dovoljno dugo da je mogao vidjeti ne samo posljedice svojih diplomatskih i političkih pobjeda, kojih nije bilo malo, nego i svojih zabluda i pogrešnih procjena. Doajen američke diplomacije, najvažniji i najutjecajniji diplomat našeg vremena i jedan od najbistrijih umova američke politike 20. stoljeća jednom je rekao da je svaka pobjeda samo cijena koju plaćaš zato da stupiš u još teži problem. Takav je slučaj i s najvažnijim Kissingerovim postignućem – uspostavom američkih odnosa s komunističkom Kinom, što je vjerojatno bio najvažniji i najdalekosežniji vanjskopolitički pothvat poslije Drugog svjetskog rata. Kissinger je neposredno odgovoran za preoblikovanje američkih odnosa s brojnim zemljama svijeta, ali ništa se ne može mjeriti s važnošću američkih odnosa s Kinom. Kao Nixonov savjetnik za nacionalnu sigurnost, bio je arhitekt povijesnog zaokreta koji je doveo do kineskog otvaranja. Kao politički realist – što u njegovu slučaju treba shvatiti vrlo fleksibilno – Kissinger se nije nikad previše ograničavao političkim ideologijama, ali ni opterećivao moralnim normama i skrupulama, zbog čega su ga mnogi, ne bez razloga, smatrali neosuđenim ratnim zločincem. Ono što je drugima bilo nezamislivo i nemoguće, za njega je u određenim okolnostima bilo neminovno i jedino moguće. Tako je bilo i u slučaju zbližavanja Washingtona i Pekinga. Kissinger je odlučio iskoristiti razdor koji je u to vrijeme vladao između Sovjetskog Saveza i Kine, koji su neposredno prije toga zaratili na rijeci Usuri u pograničnom području u Sibiru.