Obojica imaju pravo: i Kerum i Biškupić!

Je li u pravu ministar kulture Božo Biškupić kada je odbio potvrditi skladatelja Duška Mucala za intendanta splitskog Hrvatskog narodnog kazališta koji će Splićane ove godine stajati 38 milijuna kuna? Jest. Jer očito je da Mucalo svoj program četverogodišnjeg rada nije dao ni na lekturu, korekturu i redakturu, a da o nekakvoj umjetničkoj nadgradnji i viziji i ne govorimo. I kakav je to Mucalo ekonomsko-kulturnjački genij kada mu ova siromašna država plaća zdravstveno i mirovinsko osiguranje putem Zajednice umjetnika Hrvatske, što znači da, jadan, ne zarađuje ni prosječnu plaću akademski obrazovanog zaposlenog umjetnika?

Je li u pravu splitski gradonačelnik Željko Kerum kada tvrdi da je ministar kulture Božo Biškupić kukavica? Jest. Jer očito je da je Biškupić, taj najiskusniji hrvatski ministar koji u državnoj administraciji ima status francuskog kardinala Richelieua (lukavi Turopoljac nadživio je nekoliko svojih političkih kraljeva), bio premalo hrabar da sam odbije potvrditi Mucala, nego se morao tako očito bojažljivo skriti iza Vijeća za dramsku umjetnost i nekih nezavisnih stručnjaka.

Zašto Biškupić nije takav oprez pokazao kada je prije dvanaest godina u posljednji trenutak odbio imenovati Slobodana Šnajdera za intendanta HNK Ivana pl. Zajca u Rijeci? Zašto onda nije javno tražio konzultacije nezavisnih stručnjaka i javnosti? Zašto se onda nije licitiralo Šnajderovim programom po novinama? Zašto nije bilo šušura i diskusije, nego je Šnajder odbijen u tišini, nemilosrdnim sultanskim fermanom kao da je tu riječ o nekom anonimusu iz provincije, a ne o hrvatskom prvaku dramskog pisma čiji je “Hrvatski Faust” igran i u redovitom programu bečkog Burgtheatra? Naravno, tada se slušao tata Tuđman i bolje je bilo biti kuš nego dobiti zvučni predsjednički vritnjak.

I bili su u pravu oni iskusni poznavatelji hrvatskog kazališta kojima je od početka bilo jasno da će oko izbora intendanta u HNK Split biti puno žuči i krvi. Pa u tom teatru, čiji zaposlenici nemaju niti pošteni ljetni tromjesečni odmor, jer im svakog 14. srpnja počinje Splitsko ljeto, mira nema već godinama. Nije ga kupio ni Milan Štrljić, intendant kojeg se navodno šamaralo bez sankcija i koji je stalno mijenjao svoje mišljenje, ali nije mijenjao političke saveznike, ponajprije sivu eminenciju utjelotvorenu u Petru Selemu, nekad Sanaderovom bliskom prijatelju i savezniku, a danas predsjedniku saborskog Odbora za kulturu. Štrljić se fatalno poskliznuo na Frljićeve “Bakhe”, kazališnu bananu na kojoj je iz splitskog HNK, barem formalno, otplovio vječni savjetnik Selem.

I budite bez brige, našla bi hrvatska centralizirana kulturna kadrovska akrobatika novog, još pouzdanijeg intendanta, da u Splitu nije pobijedio neobuzdani, populistički Kerum. Pa je prvo instalirao Svagušu u Hajduka, jer za to ne treba zagrebački politički amen ministra sporta, a onda je, navodno i iz čisto gospodarskih potreba zbog atraktivnog haenkaovskog zemljišta u samom centru Splita, na mjesto Sanadera, Perkovića, Mani Gotovac i Štrljića pokušao ugurati Mucala. Ali, sultan još sjedi u Zagrebu. I ne da potpis. Do novog natječaja.