Novo-stari pristup: na bazenu, šetnici, plaži domaći i turisti

U našem turizmu osnažuju novi vjetrovi. Valamar u Poreču gradi luksuzni turistički kompleks, koji uključuje hotel s petstotinjak soba i pet zvjezdica, kongresni centar za 1200 sudionika, brojne restorane, veliku spa zonu, vanjske i unutarnje bazene, šetnicu, biciklističke staze, a uredit će, dakako, i plažu. Investicija je teška 139 milijuna eura, donijet će 700 radnih mjesta, a sve bi trebalo biti završeno početkom 2026. Nema sumnje da će Valamar taj projekt izvesti na ponos porečkog i istarskog, pa i hrvatskog turizma. Ali, što je još važnije, vodeća turistička kompanija u Hrvatskoj usput na najbolji način demonstrira da i turizam sutrašnjice može blisko uvezan s lokalnom zajednicom na način kako je hrvatski turizam, uostalom, i krenuo. Kada su se, naime, u socijalizmu turističke firme gradile i razvijale, razvijalo se cijelo i mjesto. Reklo bi se, logično, firme su bile u društvenom vlasništvu i općedruštveni interes bio je da hotelski kompleksi ne budu izolirani otoci, a da nova infrastruktura služi svima. Da ne spominjemo kako su se zbog novih hotela gradile nove ceste, kilometri novog vodovoda itd. Valamar sada, na primjeru trenutno najvećeg turističkog projekta u Hrvatskoj, jasno pokazuje kako je moguće promišljati na sličan način i kad postoje privatni vlasnici. Naime, iz te kompanije naglašavaju da će turistička infrastruktura novog porečkog resorta Pical, od šetnica, bike staze, bazena, drugih sadržaja i plaže biti na raspolaganju - što je lijepo tako jasno i nedvosmisleno čuti - osim turistima, i domaćem stanovništvu. A još donedavno su neki predstavnici hotelijerske branše uvjeravali kako se uz vrhunske hotele nužne i plaže ekskluzivno za hotelske goste. Čitaj, zatvorene za ostatak svijeta. Tobož, bogataši koji su spremni platiti i tisuću eura za svoju sobu jednostavno moraju imati opciju da u hrvatskom moru i suncu uživaju potpuno privatno, bez radoznalih pogleda običnog svijeta. Inače nam, kao, neće doći. To, dakako, ne stoji, a i Zakon o pomorskom dobru i morskim lukama iz prošle godine brani svaku privatizaciju ili ograničavanje kretanja unutar zone pomorskog dobra. Istina je da od ranije neki jadranski hoteli imaju koncesije s mogućnošću naplate ograđivanja i/ili naplate ulaza, što će potrajati do isteka koncesije, a neki su i samovoljno prisvojili prisvojili plažu za svoje goste. Malo što mobilizira javnost kao takvi slučajevi. Mimo samih zagovaratelja privatnih plaža iz turističkih redova, teško je naći ikoga kako od lokalnih stanovnika, tako do Zagrepčana, Karlovčana, Osječana..., tko bi se složio kako maksimalnog luksuza i komfora nema bez maksimalne privatnosti. Uostalom, po uronjenosti u zajednicu i lokalni život hrvatski turizam možda nije jedinstven na Mediteranu, ali je svakako prepoznatljiv. Također, za moderne nomade važan dio doživljaja putovanja upravo je susret i upoznavanje s lokalnim ljudima i načinom života. Čak štoviše, takvih je turista sve više, a mnogi biraju i manje razvikane i posjećene destinacije kako bi se što bolje pomiješali s lokalcima i upili mjesto u koje su došli. Stoga, moglo bi se reći da Valamarov pristup, koji omogućuje da se na istoj plaži, bazenu, šetnici ili bike stazi, po želji, sreću ili mimoilaze domaći i gosti, za naš turizam nema ozbiljnu alternativu.