Noć je. Vozimo praznom cestom. Pupovac kroz prozor puca iz pištole. Urlam: 'Za dom spremni!!' Nema rizika, idemo kroz srpsko selo

Znam što vas zanima. I sad ću vam ispričati kako se to dogodilo. Najprvo morate znati da smo se vozili u mom autu. Ne službenom. Privatnom. Ja i Pupovac. Ja vozim, on na suvozačevom mjestu. Noć je bila, cesta prazna, mi u gotovo pa biblijskoj razdraganosti. Onaj veličanstven osjećaj uzvišene usporenosti pred važne događaje. "Imaš kakve dobre cedeje?" pita moj suputnik. Sažalno ga pogledam. "Mile, cedeji više nisu in pa bar deset godina. Sad je sva muzika na uesbejima", poučih ga. "Dobro, imaš te uesbeje?" ostaje uporan. "Ma šta je l' imam, eto ih tamo, bar pet komata", velim mu ponosan na sebe. Pružim ruku i nasumično odaberem jedan i turim ga u utikač za uesbeje. Iz entertejnment centra u autu odjekne zarazno progresivan zvuk interplanetarnog hita Šemse Suljaković i Južnog vetra "Izdali me prijatelji, izdao me brat". Pogledam Pupovca. Dva je centimetra iznad sjedala. I mene blago fata euforija. Moram paziti da prečvrsto ne stisnem gas jer odosmo u... Pupovac me značajno pogleda ispod oka.