Bez obzira na to što je završio studij računarstva i radi u IT sektoru, cijeli mu se život uvijek vrtio oko poljoprivrede. Nekoć su imali dvanaest krava i bikove, no kad je klasična poljoprivreda postajala sve neisplativija, a litra vode skuplja od litre mlijeka, odlučili su se za promjenu. I tako su prije desetak godina Sven Perec i njegova Karolina započeli s uzgojem batata, u to doba pomalo egzotične kulture, pogotovo za polja u Ravnešu, selu u općini Šandrovac.
A kako je uopće pala odluka da pokušaju s batatom? Pitate li Svena, on će odgovoriti da je Karolina "glavni krivac". Ona će pak kazati kako je on njezin prijedlog odmah "stavio na papir". Zapravo, ona je osoba koja voli sve što nije svakidašnje, a kako joj je batat okusom bio fin, palo joj je na pamet da bi s nekim malim uzgojem mogli probati i oni. Svenu se prijedlog dopao, započeo je s istraživanjem tržišta i shvatio da tu ima prostora i da će ipak posaditi malo više. Te prve godine u zemlju su stavili stotinu presadnica. I urodilo je.
– I onda smo sljedeće godine zasadili odmah hektar, 20 tisuća komada – kaže Sven.
Proizvodnju su postupno širili pa su u jednom trenutku pod batatom imali četiri hektara. Presadnice su počeli sami uzgajati, usavršavali su proizvodnju, no kako je veleprodajna cijena s vremenom padala, a k tome im je dio plodova druge klase ostajao na polju, jer nije bio dovoljno "lijep" za prodaju, odlučili su se za preradu, da ne bacaju hranu. Pokušali su praviti sok od batata, ali ta se ideja baš nije pokazala najsretnijom, kao ni ona o proizvodnji brašna koje je, za razliku od soka, bila dobro, ali je proizvodnja u startu bila preskupa, a tržište nepostojeće. Al' zato je ideja o proizvodnji tjestenine bila pun pogodak. Doduše, u početku su kante pune neuspjelih pokušaja vozili Svenovu ocu u Šandrovac, da nahrani svinje.
– Testirali smo koliko batata uopće treba, treba li cijediti vodu, hoćemo li ga blendati, gnječiti... – kaže Sven objašnjavajući kako batat najprije ljušte pa kuhaju, prave pire i zatim ga miješaju u durum krupicu te puštaju kroz ekstruder i tako dobivaju tjesteninu s batatom.
Usavršavanjem recepture uspjeli su zaokružiti proizvodnju bez otpada jer se svaki plod iskorištava za preradu ili prodaju, a onaj koji baš nikako nije iskoristiv, završava kod Svenova oca, kao hrana ovcama:
– Zato imamo slatku janjetinu – dobacuje Perec.
S obzirom na to da je Sven zaposlen u banci, a Karolina ima kozmetički salon, zahuktavanje proizvodnje iziskivalo je i radnu snagu pa su se prije dvije i pol godine zbog batata i tjestenine iz Švicarske vratili Svenov brat Slaven i šogorica Marina. Ona je sada i zaposlena na OPG-u pa na malom pogonu u Ravnešu radi i pakira tjesteninu.
– Preuzela sam ulogu djelatnika svog šogora, na što sam ponosna. Svatko od nas četvero ima svoju ulogu, moja je proizvodnja i pakiranje, Slaven izrađuje strojeve, popravlja ih i uskače kamo god može. Imamo puno ručnog rada na gospodarstvu, al' srećom jedno je polje batata odmah ispod kuće pa kad predvečer zahladi, možemo ići čupati travu – objašnjava Marina.
No da ne bi priča bila potpuno idilična, jer poljoprivreda to i nije, pobrinula se birokratska zavrzlama u kojoj se ovaj OPG našao. Sven je prošao na mjeri 6.2.1. iz Programa ruralnog razvoja i odobreno mu je bespovratnih 50 tisuća eura. Nakon prve isplate, zbog kupnje kuće putem APN-a u Bjelovaru promijenio je adresu prebivališta. Kaže da je upravo ta administrativna promjena dovela do problema, iako su proizvodnja, strojevi i ulaganje ostali u Ravnešu, a otvoreno je i novo radno mjesto.
– Umjesto da dobijem drugu ratu, još godinu i pol na rate moram vraćati prvu. Meni se gledala adresa prebivališta, a ne mjesto ulaganja. Kasnije su to u novom natječaju ispravili. Da smo htjeli muljati, muljali bi s APN-om jer smo tamo uštedjeli pet, a ovdje izgubili 50 tisuća eura. Prvostupanjsku presudu smo dobili, ali Ministarstvo se žalilo pa sad idemo dalje – kaže Perec.
Unatoč tome, od proizvodnje njih četvero nije odustalo, niti im to pada na pamet.
Bravo, marljivi i radišni ljudi. Volim ovakve članke