Dobro je ponekad pustiti stvari da se malo istutnje. Dok ne prođe histerija. Nekoliko dana poslije Vukovara, najvrednija spoznaja jest da su svi politički akteri događaja znali što će se dogoditi. I onda su svejedno svi odigrali svoj dio igre. Jedino je Gotovina nastupio državnički. Manje je sada važno tko je tu koga i kako nadigrao, igralo se. Bila je dobra kulisa, 100.000 ljudi. Zanimljivo, i prošle godine je u Vukovaru na Dan sjećanja bilo isto 100.000 ljudi, no izostala je dramatika. Toliko o tome da je netko pojedinačno u RH sposoban izvući na ulicu 100.000 ljudi i izmanipulirati ih.
Kada su, istog dana, zbog povrijeđenosti i straha, predstavnici vlasti počeli tumačiti da se u Vukovaru dogodio, ako ne državni udar, a onda prijeteća najava udara, histerija je bila na vrhuncu. Sada već sa sigurnošću možemo reći da do kraja godine državnog udara neće biti. A da će ga u 2014. biti, izgledno je jednako kao što se dogodio 2001./2002. kada se državna vlast tresla zbog demonstracija na splitskoj rivi. Tadašnji je premijer Ivica Račan bio u mnogo težoj situaciji nego njegov nasljednik Zoran Milanović 12 i pol godina poslije. Račan nije bio baš kriv niti je mogao utjecati na podizanje haaških optužnica protiv hrvatskih generala. Za razliku od njega, Milanovića nitko nije tjerao da natoči gorivo za bunt. Mudra bi vlada pripremila, kad je već čula što se sprema, “časnike za vezu” i dogovoriti pravila političke igre oko Dana sjećanja.
Ovako, SDP-ove koalicije uvijek dođu u problem s narodom. Ili, kako bi to njihovi zaštitnici naveli, “s ulicom”. SDP-ove koalicije upadaju u kronični sukob s pukom. HDZ-u se to događa rjeđe, ali kada se dogodi (nakon smrti Tuđmana i nakon bijega, pa uhićenja Sanadera), dožive izborni pogrom koji stranka jedva preživi. Demonstriralo se i protiv HDZ-ovih vlasti, no SDP-ove koalicije uspijevaju izazvati grublje demonstracije. Koje se pretvaraju u bunt. I, pokazuje se, u taj bunt, tada, lijeva koalicija sama toči više benzina no što to uspijeva HDZ-u.
Posljedično, reakcije vlasti su represivnije. U teoriju o “državnom udaru” tada ulazi i štrajk liječnika, pa se diktatorski uvodi radna obveza. Ulazi i štrajk zaposlenika Zagrebačke zračne luke, koji se proglašava nezakonitim. Pa Milanoviću se događa da protiv njegove vlasti/vlade sada već demonstriraju i djeca, srednjoškolci, medicinari. Istodobno dok se nacija iscrpljuje na temama referenduma, ćirilice, “državnog udara”, priprema se totalna rasprodaja preostale državne imovine, Linić odlazi po nove kredite, postiže se rekord u nezaposlenosti, jačaju porezi, a Vlada represivnom aparatu nabavlja novu opremu i luksuzne terence. Nema državnog udara, ali država je spremna udarati po džepu, a i šire.
Može se već predvidjeti da će, izostane li vidljivi ekonomski pomak nabolje, revolt u ljudima rasti, a štrajkovi i demonstracije umnožavati se. Možda jedino u vrijeme Svjetskog nogometnog prvenstva prestanu sukobi. Kao u antičko doba, kada su prestajali ratovi dok traju Olimpijske igre. No, za razliku od tog doba, aktualne vlasti ne pojavljuju se ni na utakmici nogometne reprezentacije. Nego šalju izaslanika, ministra Jovanovića. Koji nema predispozicije da se bavi krhkim i osjetljivim stvarima. Za staklarnu nije.