Nijemac koji već 18 godina dolazi na Brač: 'Nije da nemamo novca – imamo ga, ali više vam to ne želimo plaćati'

Njemački poduzetnik koji već 18 godina dolazi na Brač, ondje je kupio kuću i, kako navodi, potpuno se uključio u lokalnu zajednicu, u otvorenom je pismu upozorio na promjene koje posljednjih godina primjećuje u hrvatskom turizmu. Christoph iz Frankfurta smatra da pretjerana komercijalizacija i rast cijena počinju narušavati upravo ono zbog čega su se on i brojni drugi strani gosti zaljubili u Dalmaciju.

„Nije da nemamo novca – imamo ga, ali više ne želimo plaćati vaše iluzije“, poručuje njemački poduzetnik u pismu koje je objavio portal Kroatien-Nachrichten.de. Christoph pritom naglašava da njegovo nezadovoljstvo nije reakcija turista koji je jednom posjetio Hrvatsku, već iskustvo čovjeka koji na Brač dolazi gotovo dva desetljeća, ondje je kupio kuću i izgradio odnose s lokalnim stanovništvom.

Prisjeća se vremena kada je, kako kaže, turistička sezona bila samo dio života, a ne njegov jedini smisao. „Hrvatsku smo upoznali kao toplu, otvorenu i gostoljubivu zemlju. Naši prijatelji ovdje imali su i usred sezone vremena za kavu, razgovor, zajedničku večeru ili spontano druženje. Ljudi su tada, kao i danas, morali zarađivati za život. Ali sezona je bila dio njihova života. Nije bila cijeli njihov život“, navodi.

Posebno ga, ističe, zabrinjavaju cijene u ugostiteljstvu. Kao primjer navodi da ćevapi ili pljeskavica na Braču mogu stajati 20 do 25 eura, dok se cijena odreska kreće oko 35 eura. „Dolazim iz Frankfurta. I tamo poznajemo visoke cijene. Ali kada jednostavan obrok na Braču košta koliko obrok u središtu Frankfurta, kao poduzetniku mi je to teško ekonomski objasniti“, piše.

Problem, smatra, nije u tome što gosti nemaju dovoljno novca. Upravo suprotno. „Ponekad imate osjećaj da je pravo pitanje: 'Koliko još gost može platiti? Koliko mogu povećati cijenu prije nego što kaže: 'Dosta je?' Problem nije u tome što si to ne možemo priuštiti. Mogli bismo. Ali sve manje to želimo platiti jer više nemamo osjećaj da cijena odgovara onome što za nju dobivamo“, navodi Christoph.

Prema njegovim riječima, promjena se vidi i u sitnicama koje prije gotovo nitko nije dovodio u pitanje. Kao primjer navodi javni tuš u jednoj uvali. Godinama je, kaže, ondje postojao jednostavan tuš koji je postavila općina. Ljudi bi nakon kupanja isprali sol s tijela i otišli kući. Danas je, tvrdi, postavljen automat koji naplaćuje korištenje. „Naravno da nitko neće osiromašiti zbog jednog eura za tuširanje. Uopće nije riječ o tom euru. Pitanje je mora li baš sve postati naplativo“, piše.

Christophu, međutim, novac nije jedini problem. Kao još bolniju posljedicu promjena navodi osjećaj udaljavanja od lokalne zajednice. Posebno ga je pogodila informacija da se nakon toliko godina više ne smatra stanovnikom, što je, prema njegovu tumačenju, dodatno naglasilo osjećaj da pripadnost zajednici više nije važna. „Poruka koju dobivamo glasi: Vi zapravo ne pripadate ovdje. I to boli. Kroz prijateljstva, susjedstvo, povjerenje i godine dolazaka više se nismo osjećali kao turisti. A danas sve češće imamo osjećaj da smo ipak samo gosti – i to gosti od kojih se očekuje da potroše mnogo novca“, navodi.

Njegova kritika nije usmjerena samo prema ugostiteljima već i prema lokalnim poduzetnicima i donositeljima odluka. Poziva ih da dugoročne odnose s gostima i autentičnost destinacije ne podređuju kratkoročnoj zaradi. „Hrvatska za nas nikada nije bila Azurna obala. I to mislim kao kompliment Hrvatskoj. Nismo tražili Saint-Tropez. Tražili smo Brač“, poručuje.

Dodaje kako se promjenom cijene ne mijenja priroda proizvoda. „Ćevapi ne postaju luksuzno jelo samo zato što koštaju 25 eura. Konoba ne postaje luksuzni restoran samo zato što večera po osobi stoji 100 eura“, piše njemački poduzetnik. Na kraju upozorava da se povjerenje gostiju može izgubiti puno lakše nego što se može vratiti. „Cijene se mogu ponovno promijeniti. Kuće se mogu ponovno izgraditi. Ceste se mogu popraviti. Ali povjerenje, osjećaj dobrodošlice i osjećaj pripadnosti puno je teže vratiti kada se jednom izgube. Sačuvajte to. To vrijedi više od još jednog eura zarade“, zaključuje Christoph.