Tijekom razgovora o mogućem završetku rata u Ukrajini ruski predstavnici u Abu Dhabiju predstavili su dokument koji sadrži dalekosežne sigurnosne zahtjeve, piše New York Times. Dokument, datiran 10. studenoga, predviđa prekid isporuke zapadnog naoružanja Ukrajini, ali i povlačenje NATO-ovih trupa i vojnih baza na položaje na kojima su se nalazile 1997. godine. Prema navodima lista, Rusija ne traži da države srednje i istočne Europe napuste NATO, nego da se okonča vojna prisutnost Saveza na njihovom teritoriju. Pozivanje na 1997. godinu odnosi se na stanje u NATO-u prije prvog velikog vala proširenja prema istoku.
Tada je Sjevernoatlantski savez imao 16 članica. Poljska, Češka i Mađarska već su bile pozvane da se pridruže, ali su formalno postale članice tek 1999. godine. U godinama koje su uslijedile NATO-u su se priključile brojne države srednje, istočne i jugoistočne Europe, a kasnije i nordijske zemlje. Danas Savez okuplja 32 države članice iz Europe i Sjeverne Amerike. Prema ruskim zamislima Njemačka, Francuska, Velika Britanija, Italija i druge zapadne članice ostale bi dio NATO-a kao i danas, ali bi istočne članice ostale bez velikog dijela savezničke vojne prisutnosti koja je uspostavljena nakon ruske aneksije Krima 2014. godine te posebno nakon početka ruske invazije na Ukrajinu 2022. Moguće povlačenje savezničkih trupa i baza iz država koje su pristupile NATO-u nakon 1997. godine značajno bi oslabilo njihove obrambene sposobnosti, piše Deutsche Welle.
Jedan od primjera je misija zaštite zračnog prostora baltičkih država. NATO saveznici, uključujući i njemački Bundeswehr, još od 2004. godine osiguravaju nadzor zračnog prostora Estonije, Latvije i Litve. Budući da te zemlje nemaju vlastite borbene zrakoplove za stalnu zaštitu zračnog prostora, NATO popunjava tu sigurnosnu prazninu. Od 2026. godine ta je misija dodatno proširena u sklopu jačanja protuzračne obrane istočnog krila Saveza.
Ruski zahtjev doveo bi u pitanje i projekt njemačke „litvanske brigade“, za koju je predviđeno da bude potpuno operativna do kraja 2027. godine. Istodobno bi se otvorilo pitanje budućnosti velikih infrastrukturnih projekata poput proširenja zrakoplovne baze Mihail Kogalniceanu u Rumunjskoj. Kada radovi budu završeni, riječ će biti o najvećoj NATO-ovoj zračnoj bazi u Europi, većoj čak i od njemačkog Ramsteina.
Poljski premijer Donald Tusk među prvima je odbacio ruske zahtjeve. "Ni pod kojim uvjetima nećemo dopustiti da bilo tko, bez odobrenja Poljske i Europe, postavlja nova sigurnosna pravila za ovaj dio svijeta", izjavio je Tusk. Bugarski predsjednik Rumen Radev ruski je prijedlog nazvao „nezamislivim i nerealnim“. "Nijedna država ne bi smjela zbog vanjskog pritiska promijeniti svoju odluku o pristupanju Savezu", rekao je Radev. Jednako odlučan bio je i estonski premijer Kristen Michal. "Nemamo o čemu razgovarati s Rusijom kada je riječ o europskom sigurnosnom poretku. On dobro funkcionira", poručio je estonski premijer. Takve reakcije odražavaju duboku zabrinutost država istočnog krila NATO-a da bi eventualni dogovor između Washingtona i Moskve mogao pretvoriti njihovu sigurnost u predmet geopolitičke trgovine.
Formalno gledano, članak 5 Sjevernoatlantskog ugovora i dalje obvezuje sve članice NATO-a da priskoče u pomoć napadnutoj državi članici. Međutim, odvraćanje potencijalnog protivnika ne počiva samo na pravnim obvezama nego i na uvjerenju da je Savez sposoban brzo reagirati. Upravo zato NATO posljednjih godina raspoređuje savezničke snage duž istočnog krila. Njihova prisutnost trebala bi potencijalnog agresora uvjeriti da bi svaki napad odmah doveo do odgovora cijelog Saveza.
Povlačenje tih snaga moglo bi otežati obranu istočnih članica i navesti Rusiju na zaključak da bi eventualna vojna akcija nosila manje rizika nego danas.
Tko odlučuje o članstvu u NATO-u?
Većina europskih država polazi od stava da svaka država samostalno odlučuje kojim će se savezima priključiti. NATO se pritom poziva na članak 10 svog osnivačkog ugovora i politiku "otvorenih vrata" za europske države. I Osnivački akt NATO-a i Rusije iz 1997. godine predviđa da nijedna strana nema pravo veta na odluke druge strane. Još ranije, u Pariškoj povelji Konferencije o europskoj sigurnosti i suradnji (KEBS) iz studenoga 1990., države potpisnice, uključujući tadašnji Sovjetski Savez, potvrdile su pravo svake države da slobodno bira vlastite sigurnosne aranžmane.
Je li Zapad obećao da se NATO neće širiti?
Rusija već desetljećima tvrdi da joj je tijekom procesa njemačkog ujedinjenja dano obećanje da se NATO neće širiti prema istoku. Doista, tadašnji američki državni tajnik James Baker i njemački ministar vanjskih poslova Hans-Dietrich Genscher tijekom pregovora koristili su formulacije o ograničenju širenja NATO-a. No te izjave odnosile su se na članstvo ujedinjene Njemačke u Savezu i raspoređivanje NATO-snaga na području bivše Istočne Njemačke.
Povjesničari i pravni stručnjaci uglavnom se slažu da nikada nije postignut formalni, pisani i pravno obvezujući sporazum kojim bi NATO trajno odustao od budućeg proširenja prema državama nekadašnjeg Varšavskog pakta. U Osnivačkom aktu NATO-a i Rusije iz 1997. obje strane navele su da se više ne smatraju protivnicima. NATO je tada istaknuo da namjerava kolektivnu obranu osiguravati prvenstveno kroz mogućnost pojačanja, a ne kroz trajno raspoređivanje "značajnih borbenih snaga". Dokument pritom nije Moskvi dao pravo veta na buduće odluke Saveza.
Zašto se stalno isti zahtjevi vraćaju?
Dokument predstavljen u Abu Dhabiju nema memorandumsku oznaku, potpis ni službeni status sporazuma. Prema pisanju New York Timesa, on prije svega predstavlja rusku pregovaračku poziciju. Sadržaj pritom nije nov. Već u prosincu 2021., nešto više od dva mjeseca prije početka opsežne invazije na Ukrajinu, Rusija je Sjedinjenim Državama i NATO-u dostavila nacrte sporazuma koji su sadržavali gotovo identične zahtjeve. Jedan od prijedloga predviđao je prekid daljnjeg širenja NATO-a, dok je drugi zahtijevao da Rusija i članice Saveza koje su bile dio NATO-a 27. svibnja 1997. ne raspoređuju dodatne trupe ili naoružanje na području drugih europskih država iznad razine koja je postojala toga datuma. Tema razgovora u Abu Dhabiju nisu bile samo sigurnosne garancije za Ukrajinu nakon završetka rata nego i budući sigurnosni poredak Europe. Za Moskvu bi paralelni pregovori o statusu NATO-a predstavljali dodatnu polugu pritiska. Rusko vodstvo već godinama tvrdi da se moraju ukloniti "temeljni uzroci" sukoba, a među njih ubraja širenje NATO-a i vojnu prisutnost Saveza u istočnoj Europi.
Na Zapadu nema podrške ruskom prijedlogu
Za sada među zapadnim državama nema značajnijeg političkog aktera koji bi bio spreman ozbiljno razmatrati zahtjeve koje je Moskva iznijela u Abu Dhabiju. Bivši poljski koordinator obavještajnih službi Stanisław Żaryn te razgovore tumači prvenstveno kao pokušaj Rusije da dobije na vremenu i oslabi zapadne zemlje prije mogućih budućih sukoba. Sličan ton prevladava i u medijima. Poljski dnevnik Gazeta Wyborcza ocjenjuje da je povratak na stanje iz 1997. godine jednako nerealan kao i hipotetsko povlačenje Finske iz NATO-a.